“Naši životi povezani su nevidljivim vlaknima – i svaki naš čin vraća nam se kao posljedica.” – Henry Melvill
Zašto su ljudi toliko poslušni? Psihologija konformizma i iluzija konsenzusa
„Riječ hrabrost trebala bi se koristiti kada opisujemo čovjeka ili ženu koji napuste infantilno utočište kolektivnog uma.“ – Sam Keen, Vatra u trbuhu
Koliko puta ste, duboko u sebi, osjetili neslaganje s političkim odlukama, društvenim normama ili ideološkim narativima, a ipak ste u javnosti šutjeli? Prilagodili se, ponovili ono što je “ispravno”, čak i kada niste vjerovali u to?
Opravdali ste to nemoći, osjećajem da je sustav prevelik da bi ga jedan glas promijenio? Ova pojava nije rijetkost – i u njoj se skriva jedan od najopasnijih oblika društvene kontrole: iluzija konsenzusa.
U ovom tekstu istražujemo kako društvena prilagodba onome u što zapravo ne vjerujemo ne samo da hrani represivne sustave, već i kako svatko od nas ima mnogo više utjecaja nego što vjerujemo.
Moć grupe nad istinom
Pedestih godina prošlog stoljeća, socijalni psiholog Solomon Asch proveo je poznati eksperiment koji je otkrio koliko daleko pojedinci mogu ići u poricanju vlastite percepcije istine kako bi se uklopili u mišljenje većine.
U pokusu, ispitaniku su pokazane dvije kartice. Na jednoj je bila jedna linija, a na drugoj tri linije označene slovima A, B i C – od kojih je samo jedna bila jednake duljine kao linija s prve kartice. Od ispitanika se tražilo da prepozna koja linija odgovara. Međutim, sedam sugovornika, koji su zapravo sudjelovali u eksperimentu, namjerno su davali pogrešan odgovor – primjerice, tvrdeći da je to linija B, iako je očito bila linija C.
Rezultati su bili šokantni: u 37% slučajeva, ispitanici su ponovili očito pogrešan odgovor samo zato što je većina to rekla. Dvije trećine svih sudionika barem jednom je popustilo pritisku grupe.
Aschov eksperiment potvrdio je ono što filozofi i psiholozi već dugo znaju: za mnoge je ljude slaganje s grupom važnije od slaganja s istinom.
Biološka potreba za pripadanjem
Psiholog Todd Rose u svojoj knjizi Kolektivne iluzije naglašava kako smo biološki programirani da se priklonimo većinskom mišljenju – čak i kada to nije u skladu s našim uvjerenjima:
“Briga nas je da budemo u većini, čak i kada nam nije stalo do same grupe. Mozak instinktivno ne razlikuje stvarnost od privida, a privid konsenzusa često ima veću snagu od istine.”
Ova tendencija usklađivanja s percepcijom konsenzusa čini nas izrazito ranjivima na propagandu, manipulaciju i oblikovanje stavova odozgo.
Kako se stvara iluzija većine?
U modernom svijetu, jedan od glavnih alata za oblikovanje društvenih uvjerenja jest stvaranje dojma da “svi tako misle”. To se postiže putem medija, društvenih mreža, ponavljanjem istih narativa, cenzurom suprotnih mišljenja i korištenjem “neovisnih” provjera činjenica koje to nisu.
U igri su i anketne manipulacije, botovi koji se pretvaraju da predstavljaju većinu i iznimno emocionalna retorika. Sve to služi jednoj svrsi: stvoriti osjećaj da se određene ideje “podrazumijevaju”, da su univerzalno prihvaćene – čak i kada to nije slučaj.
Todd Rose i njegova organizacija koja istražuje kolektivne zablude zaključuju: “Za svako važno društveno pitanje koje vam je bitno, vjerojatno ste potpuno u krivu o tome što većina ljudi zapravo misli.”
Cenzura iznutra: Strah od mišljenja
Zbog ovih lažnih prikaza većine, ljudi počinju autocenzurirati vlastita mišljenja. Studija iz srpnja/jula 2020. pokazala je da gotovo dvije trećine Amerikanaca nije osjećalo slobodu da u javnosti izrazi svoje političke stavove. No problem ne završava na razini pojedinca – kada drugi vide da šutimo – i oni šute.
Tako se rađa kolektivna iluzija – društvena laž koju svi podržavaju jer misle da je svi podržavaju.
“Kolektivne iluzije su pogubne jer postajemo zagovornici stavova koje privatno odbacujemo. Oni koji se najviše protive sistemu često su i oni koji ga nesvjesno održavaju.” – Todd Rose
Primjer iz povijesti: Piljar iz Čehoslovačke
U svojoj znamenitoj knjizi Moć nemoćnih, češki disident i bivši predsjednik Václav Havel donosi snažnu metaforu: priču o piljaru u komunističkoj Čehoslovačkoj.
Taj čovjek svakodnevno vješa natpis “Radnici svijeta, ujedinite se!” u izlog svoje trgovine. Zna da to nije iskrena poruka, ne vjeruje u nju, ali to ipak čini – jer tako rade svi ostali. Natpis postaje simbol konformizma, dio “panorame svakodnevnog života” koji stvara privid jedinstva i podrške režimu.
“Ne zato što ga je netko natjerao, nego zato što vidi da svi to rade. Tako funkcionira totalitarni sustav – ne zato što netko ima svu moć, već jer se moć dijeli među onima koji se pokoravaju u tišini.” – Timothy Snyder
Havel je to opisao ovako: “Time što ističe slogan, piljar tjera i druge da prihvate igru. I svi zajedno podržavaju sustav – čak i ako ga u sebi odbacuju.”
Kada jedan čovjek kaže “ne”
Jednog dana, piljar prestaje vješati slogan. Ne ide na izbore. Više ne šuti. Umjesto toga, izražava vlastita uvjerenja. Taj čin, iako malen, pokreće lavinu. Ubrzo ga slijede i drugi – pekar, krojač, susjed.
Todd Rose opisuje taj efekt:
“Budući da su i drugi osjećali isto, samo su čekali nekoga da prvi progovori. Kada je piljar progovorio – otvorila su se vrata promjene.”
Ta promjena je, godinama kasnije, kulminirala Baršunastom revolucijom – mirnim padom komunističkog režima u Čehoslovačkoj. Povjesničari se još uvijek pitaju kako se to dogodilo tako brzo. No Havel nudi jednostavan odgovor:
“Piljar je rekao: Car je gol. I dao je drugima hrabrost da to učine također. Pokazao je da je moguće živjeti u istini.”
Efekt leptira: Kako mali čini mijenjaju sustav
Ljudska bića su međusobno povezana tisućama nevidljivih niti. Ono što govorimo i činimo utječe na druge, bez obzira na to koliko se činilo beznačajnim.
Zato je Aleksandar Solženjicin tvrdio da jedan čovjek koji govori istinu može razoriti cijeli sustav laži. Ili kako je Henry Melvill rekao:
“Naši životi povezani su nevidljivim vlaknima – i svaki naš čin vraća nam se kao posljedica.”.
Kada nije moguće potpuno se izložiti
No što kada posljedice nisu male? Kada postoji realna opasnost – gubitka posla, društvene stigme, prijetnji? U tim slučajevima, Rose savjetuje suptilniji oblik izražavanja neslaganja:
“Dovoljno je reći: ‘Još nisam siguran’, ili: ‘S jedne strane to, ali…’ Tako možete posijati sjeme sumnje i dati drugima priliku da osjete isto.”
Taj prostor neslaganja, iako blag, može biti prvi korak prema oslobađanju kolektivnog uma.
Opasnost šutnje i življenje u laži
S druge strane, kada u potpunosti prigrlimo ideologije s kojima se ne slažemo – bilo zbog straha, koristi ili navike – postajemo ne samo pasivne žrtve, već i aktivni sudionici u očuvanju represivnog sustava.
Havel je to nazvao “životom u laži”:
“Pojedinac ne mora vjerovati u službene narative. Ali ako ih tolerira u tišini i surađuje s onima koji ih provode – onda ih potvrđuje, izgrađuje i čini dijelom sebe. Tako postaje sam sustav.”.
Moć pojedinca i odgovornost slobode
Istina nije uvijek popularna. Niti je lako izgovoriti je. No kada se ne izgovara, kada svi šute, tada se rađa tiranija.
Svaki puta kad ponovimo nešto u što ne vjerujemo – kako bismo se uklopili – postajemo suučesnici. Svaki puta kad ipak progovorimo – makar i tiho, makar i neodređeno – otvaramo prostor u kojem istina može rasti.
Ne treba vam megafon. Dovoljno je da skinete “natpis sa svog prozora”.
Jer, kako nas uči povijest, ponekad upravo jedan tihi piljar pokrene revoluciju.
Academy of ideas/ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
