Postali smo populacija ovaca – lako nas je ugurati u lance tiranije. Dvije institucije su imale integralnu ulogu u stvaranju pasivnog građanstva: državni obrazovni sustav i mainstream mediji. Proučavanje povijesti otkriva da je to bila namjera od samog početka. Obrazovni sustav je namjerno osmišljen za proizvodnju osrednjih intelekata, za ometanje unutarnjeg života, uskraćivanje značajnijih liderskih sposobnosti i osiguravanje poslušnih i nepotpunih građana – sve kako bi stanovništvo učinili “upravljivim”. S druge strane, u mainstream medijima dominiraju pojedinci koji se pridržavaju elitističke ideologije gdje se na mase gleda kao na “zbunjeno stado” koje je previše glupo da bi moglo razumjeti stvari. Time je jedna od glavnih funkcija medija postaviti ovo krdo na svoje mjesto kao pasivnih gledatelja, a ne aktivnih sudionika u organizaciji društva.
“Oduprite se mnogo, malo se pokoravajte; jednom bespogovorna poslušnost, jednom potpuno ropstvo; jednom potpuno robovanje, nijedan narod, država, grad, ove zemlje, nikada poslije ne obnavlja svoju slobodu.” (Walt Whitman, Listovi trave)
To su bile riječi opreza koje je veliki pjesnik Walt Whitman ponudio svojim sugrađanima Amerikancima.
Jer Whitman je prepoznao da su ključni za slobodno i cvjetajuće društvo muškarci i žene koji su spremni preispitivati pa čak i oduprijeti se autoritetu kad je to potrebno. Ali danas, vrlo malo nas živi prema idealu koji zagovara Whitman – prilično slijepa poslušnost je norma.
Postali smo populacija ovaca – lako nas je ugurati u lance tiranije.
No, je li to dovelo do toga da se mi na Zapadu u velikoj mjeri klonimo Whitmanovih savjeta?
Istražit ćemo dvije institucije koje su imale integralnu ulogu u stvaranju pasivnog građanstva: obvezni državni obrazovni sustav i mainstream mediji.
Javno školstvo smatra se jednim od sjajnih svjetala modernog zapadnog svijeta. Tko bi mogao dovesti u pitanje vrijednost institucije koja pruža besplatno i obvezno obrazovanje za sve?
No, kao i kod mnogih današnjih institucija, udžbenička slika o tome što bi institucije trebale raditi uvelike se razlikuje od stvarnosti kako to funkcionira.
Kad bi javne škole poučavale pojedince kako kritički razmišljati i kako promicati intelektualnu znatiželju i “proizvoditi” građane sa zdravim vrijednostima, tijelom i umom, malo bi tko doveo u pitanje njihovu vrijednost. No ispod furnira, koji su predstavili birokrati koji vode ovu instituciju, pojavljuje se mračnija stvarnost.
Dok John Taylor Gatto, bivši učitelj koji je postao jedan od najvećih kritičara javnih škola, piše: “Škole su namijenjene stvaranju … formularnih ljudskih bića čije se ponašanje može predvidjeti i kontrolirati. U velikoj mjeri škole u tome uspijevaju, ali… u nacionalnom poretku u kojem su jedini “uspješni” ljudi neovisni, samostalni, samopouzdani i individualistički … proizvodi školovanja su … nebitni. Dobro školovani ljudi su nevažni. Mogu prodavati film i žilete, gurati papir i razgovarati na telefonima ili bezumno sjediti pred treperavim računalnim terminalom, ali kao ljudska bića oni su beskorisni. Beskorisni za druge i beskorisni za sebe. ” (John Taylor Gatto, Dumbing us Down)
Noam Chomsky ponovio je to mišljenje, napisavši u svojoj knjizi “Razumijevanje moći”: “… s obzirom na vanjsku strukturu moći društva u kojem djeluju, institucionalna uloga škola uglavnom je samo osposobljavanje ljudi za poslušnost i usklađenost te kako bi ih se moglo kontrolirati i indoktrinirati. ” (Noam Chomsky, Razumijevanje moći)
Nekima ovo može zvučati kao hereza, ali proučavanje povijesti otkriva da je to bila namjera od samog početka. Državni školski sustavi na Zapadu oblikovani su prema tvorničkom stilu obrazovanja koji je prvi put uveden u Pruskoj početkom 1700-ih.
“… ono što je šokiralo je da smo tako željno trebali usvojiti jedan od najgorih aspekata pruske kulture: obrazovni sustav koji je namjerno osmišljen za proizvodnju osrednjih intelekata, za ometanje unutarnjeg života, uskraćivanje studentima značajnih liderskih sposobnosti i osiguravanje poslušnih i nepotpunih građana – sve kako bi stanovništvo učinili “upravljivim”. ” (John Taylor Gatto, Oružje za masovno poučavanje)
Albert Einstein, pojedinac koji je dosegao genijalno rijetko viđene visine, svoje zaslužno školovanje nije pripisivao intelektualnom razvoju. Osvrćući se na svoje školske godine, Einstein je primijetio:
“Smatrao sam da mi je razmatranje znanstvenih problema cijelu godinu neukusno.”
Einstein je vjerovao da je jedan od glavnih nedostataka obveznih državnih obrazovnih sustava njihov prisilni stil poučavanja.
“Zapravo, nije ništa drugo do čudo”, napisao je, “da suvremene metode poučavanja još nisu u potpunosti zadavile svetu znatiželju istraživanja … Vrlo je teška pogreška misliti da se užitak istraživanja može promicati prisilom i osjećajem dužnosti.”
Nakon više od desetljeća indoktrinacije u školskom sustavu, rijetki se pojavljuju s velikom žeđi za znanjem i znatiželjom prema mnogim misterijama svijeta. Umjesto toga, kako Bruce Levine piše u svojoj knjizi “Odupiranje nezakonitom autoritetu”, do trenutka kada student diplomira naučio je “biti pasivan; biti usmjeren od drugih; ozbiljno shvatiti nagrade i kazne autoriteta; pretvarati se da brine o stvarima do kojih mu nije stalo; i da je nemoćan promijeniti nezadovoljavajuću situaciju.”
No, ako se na naše školovanje ne može osloniti da će stvoriti kritičke i znatiželjne umove potrebne za zaštitu društva od djelovanja korumpiranih vlasti, mogu li glavni mediji igrati tu ulogu?
Iako je posljednjih godina sve veći skepticizam prema ovoj instituciji, neukus i nepovjerenje prema vodećim medijima imaju dugu povijest.
“Odrekao sam se novina, u zamjenu za Tacita i Tukidida, za Newtona i Euklida, i smatram se mnogo sretnijim.” (Thomas Jefferson)
Nietzsche, jedan od intelektualno najslobodnijih i znatiželjnijih umova u povijesti, također nije bio ljubitelj mainstream medija.
“Uvijek su bolesni; povraćaju žuč i nazivaju to novinama.” (Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra)
Ali zašto mainstream mediji tako često biraju prijevaru umjesto istine?
Noam Chomsky u svojoj knjizi ‘Kontrola medija’ sugerira da poput mnogih političara i u mainstream medijima dominiraju pojedinci koji se pridržavaju elitističke ideologije. Novinar u dvadesetom stoljeću Walter Lippmann utjelovio je ovo gledište, nazvavši mase “zbunjenim stadom” sugerirajući da je jedna od glavnih funkcija medija postaviti ovo krdo na svoje mjesto kao pasivnih gledatelja, a ne aktivnih sudionika, u organizaciji društva.
Jer, kako objašnjava Chomsky, ova najelitnija ideologija izgrađena je na ideji “… da je masa javnosti previše glupa da bi mogla razumjeti stvari. Ako pokušaju sudjelovati u upravljanju vlastitim poslovima, samo će izazvati probleme. Stoga bi bilo nemoralno i neprimjereno dopustiti im da to učine. Moramo ukrotiti zbunjeno stado, ne dopustiti zbunjenom stadu da bijesni i gazi i uništava stvari.”
Za nas koji nismo među samopomazanom elitom postavlja se pitanje radi li se o suzbijanju zbunjenog stada radi promicanja prosperitetnog i cvjetajućeg društva ili samo radi održavanja određenih institucionalnih struktura koje favoriziraju elite na štetu društvenosti u cjelini.
Ovo otvoreno pitanje samo pojačava potrebu za skeptičnijim stavom prema autoritetima današnjice. Drugim riječima, trebamo više buntovnika. Mora se naglasiti da buntovnik nije netko tko umjesto pasivnog prihvaćanja autoriteta prihvaća pasivno odbacivanje svakog autoriteta.
Mnoge institucije i autoriteti služe u korisne svrhe pa ih treba prihvatiti.
No, buntovnici priznaju da konsenzus ne znači istinu, da moć kvari, da ljudi lažu i da neke institucije, prema riječima Chomskog, “nemaju moralno opravdanje … samo su tu kako bi očuvale određene strukture moći i dominaciju.”
Prepoznajući ove neporecive činjenice, buntovnik je spreman pogledati svaki autoritet sa zdravom dozom skepticizma i potencijalno se čak i oduprijeti njihovim zapovijedima, ako se takva vlast pokaže korumpiranom i štetnom za dobrobit društva. Dok je Henry David Thoreau napisao … “Ako je vladin stroj takve prirode da od vas zahtijeva da budete posrednik nepravde prema drugome, onda, kažem, prekršite zakon.”
No, trebamo li se bojati svijeta s više buntovnika? Poslušnost koju smo stekli u školi i slijepo poštivanje autoriteta koje promiču glasnogovornici mainstream medija mogu navesti neke da buntovnike vide kao prijetnju stabilnosti društva, ali ništa ne može biti dalje od istine.
Buntovnici su ključni zaštitnici prosperitetnog društva, jer kako je primijetio autor CP Snow … “Kad pomislite na dugu i mračnu povijest čovjeka, otkrit ćete da je u ime poslušnosti počinjeno više groznih zločina nego što je ikada počinjeno u ime pobune.”
Zlonamjerni autoritet u kombinaciji s pasivnim građanstvom recept je za tiraniju pa se buntovnik ne treba bojati niti ih se kloniti, već ih treba pozdraviti.
Oni su pojedinci koji podižu uzbunu i bude uspavane mase za postojanje korumpirane vlasti.
Društvo bez zdravog broja buntovnika je društvo koje je odabralo udobnost iluzija umjesto želje za istinom stoga je društvo koje sebi otvara put uništenja.
Ili kako je filozof iz 18. stoljeća, Voltaire upozoravao: “Sve dok narod ne želi koristiti svoju slobodu, oni koji žele tiranizirati će to učiniti; jer su tirani aktivni i gorljivi i posvetit će se u ime bilo kojeg broja bogova, vjerskih ili drugih, kako bi okovali usnule ljude.”
Academy of Ideas / obrada: ATMA
