Privlače nas i lakše se razumijemo s ljudima koji su nam slični po svojim stavovima, vrijednostima, interesima i osobnosti. Osim što nam potvrđuju naše stavove i vrijednosti, zahtijevaju od nas puno manje prilagođavanja i kompromisa. Ipak, bolje je da nam partner nije baš previše sličan, jer sitne različitosti unose dašak noviteta i nečeg uzbudljivog.
Ljubav i zaljubljenost od davnina su inspiracija umjetnicima i zagonetka misliocima. Česta tema romana, pjesama, filmova, razgovora, izvor velike sreće i duboke tuge. Što nas točno privlači određenoj osobi i zašto se s nekim ljudima lako razumijemo, a s nekima nikako ne uspijevamo pronaći zajednički jezik, zašto neki ljudi uspiju ostvariti sretnu vezu i brak, a drugi doživljavaju ljubavni brodolom za brodolomom?
Prema Kruegeru i Caspi (1993), privlače nas i lakše se razumijemo s ljudima koji su nam slični po svojim stavovima, vrijednostima, interesima i osobnosti. Osim što nam potvrđuju naše stavove i vrijednosti, zahtijevaju od nas puno manje prilagođavanja i kompromisa. Ipak, bolje je da nam partner nije baš previše sličan, jer sitne različitosti unose dašak noviteta i nečeg uzbudljivog.
Jedno od objašnjenja jest i da svatko od nas ima predodžbu o tome kakav bi trebao biti naš idealni partner, a što je neka osoba bliže tom idealu, veća je vjerojatnost da će nas privući. Prema Diane Felmlee (1995) postoji i nešto što se zove fatalna privlačnost. Felmlee pod ovime misli na situaciju kada se dogodi da nam se osobina koja nas je privukla partneru ili partnerici prestane sviđati i postane nam odbojna, odnosno, kada partnerove osobine počnemo doživljavati na drukčiji način.
Netko koga smo u početku doživljavali kao obzirnog i pažljivog počinje nam ići na živce jer uviđamo da je pasivan. Nikada ne znamo što misli ni kako se osjeća jer nam nikada ništa ne kaže kako se ne bismo uzrujali. Možda nas je zadivila nečija snažna osobnost, individualnost i neovisnost, no ubrzo počinjemo shvaćati da je s takvom osobom izazovno živjeti. Teško se s njima povezujemo jer nerado dijele s nama svoje misli i osjećaje. Na kraju se osjećamo prilično usamljeno s partnerom ili partnericom koja je toliko neovisna da ne treba ni nas. Svatko se od nas voli smijati i uživamo u društvu ljudi koji nas mogu zabaviti, oraspoložiti i navesti da zaboravimo na naporan dan na poslu.
No, što ako je naš partner zapravo neozbiljan? Humor može biti obrana koju osoba koristi kako bi izbjegla kontakt s neugodnim emocijama. Može se dogoditi da osoba nema razumijevanja za naše osjećaje i da je ovdje samo za zabavu, a partner nam treba i kada smo tužni.
Zrele su osobe sposobne izraziti i ugodne i neugodne emocije kao i biti podrška drugima u različitim situacijama.
Vječiti zabavljač može nakon nekog vremena djelovati nezrelo i tako ono što nas je privuklo postane ono radi čega odlazimo. Ukoliko nas je privukla nečija otvorenost i razgovorljivost, može se dogoditi da nakon nekog vremena počnemo tu osobu doživljavati kao pretjerano pričljivu. Nečija druželjubivost može postati prenaporna i počinjemo osjećati da nam treba mira i vremena za sebe.
Partnerova pažnja, dostupnost i brižnost mogu biti privlačni i laskavi u početku, ali nakon nekog vremena počinju nas gušiti. Ne želi da ikamo idemo bez njega ili nje, ljubomorni su čak i na naše prijatelje. Traže da objašnjavamo gdje smo, s kime i što radimo i počinjemo se osjećati kao da nas pokušavaju kontrolirati. Što više slobode tražimo to on ili ona sve više, zbog vlastitog osjećaja nesigurnosti, stežu obruč i postaju sve više posesivni, a mi se sve više udaljavamo.
Kako funkcioniramo u partnerskim odnosima?
Prema teoriji privrženosti (Bowlby, 1969) odnos koji smo kao djeca razvili s roditeljima obilježit će naše partnerske odnose kada odrastemo. Bowlby je promatrao kako se djeca ponašaju kada su odvojena od roditelja i identificirao tri različita stila privrženosti kod djece: siguran, anksiozno – opirući i anksiozno – izbjegavajući.
Dijete koje je roditelju sigurno privrženo će, kada roditelj napusti prostoriju biti uzrujano, a kada se roditelj vrati, brzo će se smiriti i nastaviti igrati.
Sigurno privržena djeca istražuju svoju okolinu i odvajaju se od roditelja s povjerenjem da se imaju kamo vratiti.
Djeca čiji je stil privrženosti anksiozno – opirući pokazuju značajnu uznemirenost kada roditelj napusti prostoriju. Kada se roditelj vrati, teško se smiruju i pokazuju strah od ponovnog napuštanja te ljutnju prema roditelju što ih je uopće napustio.
Djeca čiji je tip privrženosti anksiozno – izbjegavajući doimaju se nezabrinuto kada ih se odvoji od roditelja, a kada se roditelj vrati, izbjegavaju kontakt s roditeljem i nastavljaju se igrati.
Djeca s anksiozno – izbjegavajućim tipom privrženosti ne obraćaju puno pažnje ni na koga u prostoriji, međutim, kada su im izmjerene fiziološke reakcije na odlazak roditelja, pokazalo se da jesu uznemireni, ali to ne pokazujete.
Prema Ainsworth (1978) djeca formiraju stilove privrženosti prema tome kako se roditelji prema njima ponašaju tijekom prve godina života. Ukoliko roditelji dobro razumiju dječje potrebe, kod djece će se razviti siguran stil privrženosti.
Djeca koja su razvila nesiguran stil privlačnosti, bilo da je riječ o anksiozno – opirućem ili anksiozno – izbjegavajućem, odrastala su s roditeljima koji nisu uspješno prepoznavali i reagirali na njihove potrebe.
Stilovi privrženosti naučeni u djetinjstvu odražavaju se na stilove privrženosti u odrasloj dobi, posebice na partnerske odnose.
Odrasle osobe koje su sigurno privržene svojem partneru ili partnerici lakše će ostvariti odnos utemeljen na povjerenju, lakše će zatražiti i pružiti podršku partneru. Manja je vjerojatnost da će se bojati napuštanja, prevare ili samoće. Neće izbjegavati bliskost niti zajedništvo.
Sigurno privržene odrasle osobe imaju povjerenja u partnera, često su u dugim vezama, osjećaju visoko samopoštovanje i visoko poštovanje prema partneru, darežljivi su i podržavajući, optimistični i konstruktivni. Ukoliko dođe do prekida odnosa, osjećaju tugu i tijekom oporavka od prekida traže pomoć prijatelja i obitelji. Iako ih prekid pogađa, zadržavaju optimizam vezano uz moguće buduće partnerske odnose.
Odrasli čiji je stil privrženosti u djetinjstvu bio anksiozno – opirući u odrasloj dobi će razviti preokupirani stil privrženosti i pokazivati potrebu da se s partnerom zbliže brže nego što partner pokazuje prema njima. Jako će se bojati napuštanja, a njihove će veze biti turbulentne, nedostajati će intimnosti i povjerenja i često će se prekidati.
Iako se boje napuštanja, njihova preokupiranost odnosom, nedostatak samopouzdanja, sumnja u sebe i partnerove osjećaje, ljubomora i sumnjičavost dovode do prekida veze. Teško se oporavljaju nakon prekida, iskazuju više ljutnje, teško otpuštaju partnera i pokušavaju obnoviti odnos.
Osobe čiji je stil privrženosti u djetinjstvu bio anksiozno – izbjegavajući, razvit će odbijajući stil privrženosti. Mogu se osjećati neugodno i biti nervozni ukoliko im se partner previše približi. Teško će ostvariti intimnost i predanost odnosu. Preferiraju samoću, povlače se od partnera kada su pod stresom i svoje brige rješavaju sami, društvena događanja su im nevažna ili dosadna ne vole pričati o sebi niti slušati kada drugi govore o sebi. Ukoliko dođe do prekida veze, pokazuju značajno manje uzrujanosti od osoba koje su sigurno ili preokupirano privržene. Oslanjaju se na vlastite snage prilikom oporavljanja od prekida i u manjoj mjeri traže pomoć prijatelja ili obitelji.
Jeste li ikada bili u vezi za koju niste bili sigurni je li dovoljno dobra za vas, može li biti bolje i što vam zapravo treba? Možda ste bili u sretnoj vezi u kojoj je nešto ipak nedostajalo ili u nizu loših veza nakon kojih ste se pitali kako to da uvijek naletite na krivu osobu?
Odgovore na ova pitanja nosite u sebi, a možete ih istražiti na psihodramskoj radionici 11. veljače 2019. od 20 do 22 sata, u prostoru Savjetovališta Žiraha, Ribnjak 18, Zagreb. Više informacija potražite na sljedećem linku:
https://www.facebook.com/events/338489476875742/ ili putem e-maila: [email protected]
Radionicu vode Maja Pataky i Irena Bohač, psihodramske praktičarke u edukaciji za psihodramske psihoterapeutkinje. Psihodrama je psihoterapijski pravac koji koristi tehnike dramatizacije kako bi istražio unutarnji svijet klijenta, ali i kako bi klijentu omogućio da samoga sebe sagleda izvana, kao da gleda tuđim očima.
Autorica teksta je Irena Bohač. Radi u Zagrebu i provodi grupnu i individualnu psihodramsku psihoterapiju. Više možete pročitati na:
https://irenabohac.wixsite.com/psihodrama ili na Facebook stranici: https://www.facebook.com/irena.bohac.psihodrama/
Prilikom pisanja ovog rada korišten je sljedeći izvor:
Maltby, J., Day, L., Macaskill, A. (2007). Personality, Individual Differences and Intelligence. Harlow: Pearson Education Limited
