Kako uspješno proći krizna razdoblja?

Kriza u životu znači signal za promjenu. Ne znači nužno da nam je život promašen. Kriza u životu prepoznaje se prema stupnju patnje koju osjećamo i stupnju sposobnosti i vjere da nadiđemo tu patnju.

Ako stvari i idu krivim smjerom, to još uvijek znači signal za promjenu.

Ako prihvatimo da je vrijeme za promjenu, moramo prihvatiti da nešto pogrešno radimo.

Ono što smo i kako smo radili do sada, više ne funkcionira, čak i ako smo se navikli na određeni način/stil razmišljanja, zaključivanja i djelovanja i teško nam je zamisliti nešto drugo, promjena je apsolutno nužna i neizbježna.

Promjena našeg stila života (naše misli, osjećaji i aktivnosti) najčešće će donijeti sa sobom posebnu vrstu privremene patnje koja nastaje kada mijenjamo ustaljene navike. Naš je jedini odabir prihvatiti tu privremenu patnju dok ne promijenimo navike, ili prihvatiti staru patnju za koju se trenutno žalimo.

Kriza u životu prepoznaje se upravo prema stupnju patnje koju osjećamo i stupnju sposobnosti i vjere da nadiđemo tu patnju.

Postoje dvije vrste patnje: neizbježna i nepotrebna.

Neizbježna patnja definirana je sama po sebi, dok je nepotrebna patnja definirana kao rezultat djelovanja u neznanju i uzrokovana isključivo našom osobnom nesposobnošću i nedostatku pravog znanja. Ali često ljudi nisu svjesni koja je patnja neizbježna a koja nepotrebna pa se žale na neizbježnu a prihvaćaju nepotrebnu patnju kao nešto normalno. U tom slučaju nije moguće riješiti svoje životne krize jer se osoba nalazi u iluziji i ne razlikuje jedno od drugog.

Prvi je, dakle, korak naučiti prihvatiti patnju sa razumijevanjem kako ona služi kao upozorenje, a ne kao kazna. Ukoliko razvijemo ovaj stav, patnja će automatski postati manja, a rješenje će se polako pojaviti.

Koraci u krizi:

1. Ja sam odgovoran za ovu krizu/patnju jer sam negdje pogriješio. Svatko griješi i stoga je činiti pogreške normalno u materijalnom svijetu. Prihvatimo to kao najnormalniju pojavu i podsjećajmo se svaki dan na ovu činjenicu. Ostanimo ljubazni, smireni i strpljivi.
2. Drugi ljudi NISU odgovorni ni krivi za moju krizu, stoga odustajem od prebacivanja odgovornosti, okrivljavanja i optuživanja drugih. Ljutnja prema drugima samo je sebičan i lijen način bijega od vlastite odgovornosti. Osobe koje često okrivljuju i ljute se na druge, skloni su oboljevanju od mentalnih i terminalnih bolesti, a rijetko riješe svoje probleme. Ostanimo i dalje ljubazni, smireni i strpljivi (kao kad čekamo taxi ili bus na kiši, bez kišobrana).
3. Moram promijeniti stil života i stare navike jer su očito pogrešne za moj život. Vede kažu kako je navika naša druga priroda, odnosno naš drugi identitet (To sam ja!). Promijeniti navike znači promijeniti sebe, svoj materijalni identitet a to nikada nije lako, iako je vrhunski jednostavno. Navika se mijenja redovnim ponavljanjem novih obrazaca ponašanja 40 dana. I dok to radimo, ostanimo i dalje ljubazni, smireni i strpljivi.

U svakom slučaju, ključno je ostati ljubazan prema drugima, smireni u patnji i neugodnosti, i konačno, strpljivi, što znači da rješenje ne mora doći onda kad mi mislimo da treba, kako i kada mi mislimo da treba.

Kako i zašto biti ljubazan prema svim živim bićima?

Ljubaznost je prije svega stav koji osoba gaji prema drugom živom biću. Taj stav uključuje nekoliko osnovnih postavki:

1. Tko sam ja u odnosnu na ovu osobu?
2. Što ova osoba znači i predstavlja u mom životu?
3.  Koji je smisao ili funkcija našeg odnosa?

Odgovori na ova pitanja predstavljaju naš osnovni stav prema drugoj osobi ili živom biću. Međutim, rijetko se pitamo ova pitanja pa stoga rijetko imamo spreman odgovor. To znači da su naši stavovi prema drugima stvoreni i regulirani od strane naše podsvijesti. Drugim riječima, nismo potpuno svjesni naših stavova prema drugima. S obzirom da podsvijest reagira prema podražajima, naši stavovi ovisiti će o raznim podražajima, tj. uvjetima koji vladaju oko nas (npr. kad puše jugo, ljuti smo na sve oko nas, ali kad je sunce, svima smo super).
Zato je jako važno postati svjestan svojih stavova prema drugima, i transformirati ih u pozitivne stavove jer u protivnom nije moguće biti prirodno ljubazan, tolerantan i empatičan.

Ljubaznost je stav poniznosti od kojeg je satkano naše viđenje sebe, drugih živih bića i našeg međusobnog odnosa, a koji u sebi podrazumijeva nekoliko čvrstih vjerovanja:

1. Ja sam vječno živo biće i stoga meni nitko i ništa ne prijeti. Nema smisla bojati se drugih (osjećati prijetnju)
2. Drugo živo biće ima istu definiciju kao i ja. Ja nisam bolji, vrjedniji ili posebniji od drugih (bilo kojeg živog bića), a nisam ni lošiji, manje vrijedan ili manje poseban.
3. Smisao odnosa s drugima je međusobno prosvijetljivanje i pomaganje (nikako odmaganje) u duhovnom napretku (jer smo mi duh, duša, i jedino taj napredak ima smisla i relevantan je za nas.

Ukoliko prihvatimo ove stavove i vjerovanja (redovnim ponavljanjem), biti će vrlo teško zauzeti neprijateljski stav ljutnje, zamijeranja i kažnjavanja (zavist). U protivnom, ako zadržimo podsvjesni stav, ljutnja postaje prirodna, lako se pojavi, dulje zadržava i veću štetu nanosi, a osoba izgubi osjećaj kako sama proizvodi tu ljutnju, već počinje čvrsto vjerovati kako drugi ljudi uzrokuju te osjećaje.

U svrhu izbjegavanja vlastite neljubaznosti (grubog i arogantnog ponašanja) izuzetno je važno razviti stav služenja: „Ja sam sluga svih živih bića. To je moja osnovna funkcija i smisao života.“ Ovakav stav ne dozvoljava da uključujemo druge u svoje osobno služenje, bilo u mislima, osjećajima, očekivanjima i djelovanju. Ljubaznost je savršeni način da služimo druge ljude bez ikakvog fizičkog ulaganja, što čini ljubaznost najjeftinijim poklonom, najbržom terapijom koja donosi trenutne rezultate, a koji traju čitav život.

Neki od razloga za bezuvjetnu ljubaznost:

Svaka osoba voli doživljavati ljubazan odnos, drugim riječima, svatko voli kad je druga osoba ljubazna prema nama. Osjećaj je ugodan, poželjan i inspirirajući, luče se pozitivne kemikalije i osoba prirodno i dobrovoljno skida svoje karakterne štitove i odlučuje se za suradnju, fleksibilnost i služenje. Ukoliko se prema nekome dovoljno vremena odnosimo sa dovoljnom količinom ljubaznosti, dovodimo tu osobu u posebno stanje hipnoze koje se može usporediti s nekom vrstom zaljubljenosti. A zaljubljena osoba učiniti će sve za objekt svoje zaljubljenosti.

Nekoliko „tajnih“ savjeta za razvijanje ljubaznosti:

• ukroti požudu i pohlepu (neutaživu želju za uživanjem u svemu) i ljutnja se neće tako lako pojavljivati
• slijedi Isusovo načelo „odnosi se prema drugima onako kako želiš da se drugi odnose prema tebi“ i
  „nikad ne čini drugima ono što i tebi smeta“ (ljutnja smeta svakome, pa i tebi, stoga je nikada ne koristi)
• iskoristi dobrobiti ljubaznosti, jer Bog, svemir i svako živo biće pozitivno nagrađuje ljubaznu osobu
• nauči razlikovati lažnu ljubaznost od iskrene (biti ću ljubazan ako si i ti ljubazan)
• nauči razlikovati neljubaznu osobu od povrijeđene (također shvati: neljubazni smo kad smo povrijeđeni)
• nauči transformirati povrijeđenu osobu u ljubaznu, pa će ti ljubaznost postati esencijalni dio identiteta

Kako i zašto biti ljubazan prema sebi?

Naš osobni odnos prema samom sebi osnova je svih drugih odnosa u ovom svijetu. Naš identitet (lažni ego) prva je i najbliža nam veza s materijalnim svijetom, zato će čitavo naše materijalno postojanje ovisiti o tome kakav odnos imamo sa svojim lažnim egom. Postoji nekoliko osnovnih odnosa duše i lažnog ega:

• duboka nesvjest (duša se nalazi u dubokom stanju materijalne ne-svjesnosti u tijelu biljke ili životinje)
• nesvjestan odnos (duša nije svjesna postojanja oba identiteta i stoga lažni ego potpuno dominira)
• polu-svjestan odnos (duša je ponekad svjesna lažnog ega, ali nema dovoljno želje/volje za proces nadilaženja)
• svjestan odnos (duša je svjesna svog lažnog ega, ali nema dovoljno znanja kako ga nadići)
• transcendentalan odnos (duša upravlja lažnim egom i koristi ga za izlazak iz materije(patnje))

Polu-svjestan i svjestan odnos su stanja u kojima se mi najčešće nalazimo. U ovakvim odnosima duša doživljava kontinuirane promjene stanja svijesti, osjeća sreću i patnju, nadu i beznađe, snagu i nemoć, znanje i neznanje. Dualnosti materijalnog postojanja osjećaju se vrlo snažno i duša je često zbunjena po pitanju donošenja ispravnih odluka i djelovanja za svoju dobrobit. Ovo stanje zahtijeva kontinuirano vodstvo i kvalitetno druženje jer gravitira prema degradaciji, tj. nižim stanjima svijesti.

Voljeti lažni ego, odnosno biti ljubazan prema sebi, stanje je koje se vježba dugo vremena, jer je naš početni odnos s egom uvijek negativan, odnosno „u sukobu smo sami sa sobom“.

Potrebno je prihvatiti da smo u sukobu i krenuti s tog nivoa razumijevanja; „Ja ne volim sebe. Ja ne prihvaćam sebe. Ja sam u sukobu sa sobom.“ To je posljedica naših nesavršenstava koje primjećujemo u odnosima s drugim ljudima (doživimo uvrede, kritike, povrede, odbacivanja, ismijavanja i sl.) Kada bi nas svi ljudi od početka ovog života hvalili, mi bi bili uvjereni kako smo savršeni (iako to nije istina).

Međutim, duša ima standarde vječnosti i savršenstva i ne prihvaća olako činjenicu da smo nesavršeni, pogrešivi, loši i u krivu. Suočavanje s ovim činjenicama bez apsolutnog znanja, stvara traumatična iskustva i doživljaje samog sebe (ega). Naš život sastoji se od pokušaja izbjegavanja takvih i pokušaja nagomilavanja pozitivnih iskustava (zato biramo za nas ugodna druženja i osobe), jer su pohvale i pozitivna mišljenja drugih puno prirodniji za dušu nego kritike i osude.

Ali ovakav stil življenja zapravo negira pravu prirodu lažnog ega, jer on uistinu jest lažni, što znači privremen i iluzoran, pogrešan, neispravan, nesavršen, iskrivljen, loš i degradirajući. TAKVOG ga treba prihvatiti i prilagoditi svoje vjerovanje, razmišljanje, osjećanje i djelovanje u skladu s tim. U protivnom, razvijamo pojavu koja se naziva perceptivni odmak (kognitivna disonanca) a to je stanje svijesti u kojem branimo naš ego projicirajući sva njegova nesavršenstva na druge ljude ili na okolinu općenito (npr. lisica i kiselo grožđe).

Perceptivni odmak je iluzorno stanje svijesti u kojem osoba ne prihvaća svoja nesavršenstva, već ih konstantno prepisuje/projicira/prebacuje drugima. Pošto je iluzoran odnosno netočan ili lažan, jedan je od osnovnih simptoma osobe koja je pod utjecajem lažnog ega. Razlog perceptivnom odmaku je način odgoja u ranom djetinjstvu kada nije postojao pravilan balans razumijevanja sebe kao nesavršenu kombinaciju duše i tijela (ili smo loši ili smo savršeni). Zato će neki ljudi teško prihvatiti da su divne osobe, a drugi ljudi će teško prihvatiti da nisu baš toliko divni i savršeni kao što se konstantno predstavljaju.

Voljeti sebe, biti ljubazan prema svom lažnom egu, znači potpuno se složiti i prihvatiti da smo nesavršeni, da činimo greške, da povrjeđujemo druge, da nismo u pravu, da pogrešno vidimo, doživljavamo i shvaćamo realnost oko sebe, da idemo pogrešnim smjerom i da nam treba pomoć, vodstvo i savjeti čitav naš materijalni život.

Jedno od najvećih zlostavljanja samog sebe je život bez vodstva, savjeta i kvalificirane pomoći. Osobe koje same prolaze kroz život (slijede samo svoja uvjerenja, instinkte i razmišljanja) vrlo brzo razviju negativan stav (perceptivni odmak) prema okolini, što generalno znači projiciranje nezadovoljstva i mržnje prema sebi na vanjski svijet oko sebe.

Unutar perceptivnog odmaka, naše viđenje svijeta i ljudi sastoji se u njihovom odnosu s nama, pa je esencijalno stvoriti pozitivnu sliku o sebi i vidjeti reakcije drugih. Drugim riječima, nalazimo sigurnost i utočište u tome da drugi ljudi misle kako smo mi nešto što zapravo nismo. Kada postanemo ovisni o održavanju tog imidža, na svjesnom nivou prisiljeni smo i sami vjerovati u tu iluziju. To se jasno pokazuje kad nam netko ukaže na neku lošu osobinu, a mi spontano osjetimo veliki šok, povredu i navalu ljutnje (razočarenja, bijesa).

Šok i povrijeđenost nastaju uslijed našeg stanja razotkrivenosti, kada iluzija u očima drugih nestaje, kada drugi ljudi uoče naša nesavršenstva koja smo skrivali i kada više nemamo plodno tlo za održavanje te iluzije u drugima. Kad to uočimo, osjetimo ogromnu nesigurnost, strah, sramotu, odbačenost, nižu vrijednost i sl., i to je ogroman pokazatelj kako živimo u perceptivnom odmaku, odnosno, više volimo iluziju nego realnost.

Ukoliko primijetimo ove simptome kod sebe, krajnje je vrijeme za velike promjene u stavovima i razmišljanjima.

Prihvatiti sebe kakvi jesmo u praktičnom smislu znači prihvatiti mišljenje o sebi od strane drugih osoba kao vrijedno. Ako netko kaže da smo divni, talentirani i inteligentni, svakako ćemo odmah prihvatiti tu refleksiju od strane drugih, i to sa oduševljenjem. Ali ako je ta refleksija negativna, odnosno, mišljenje drugih kosi se s našim mišljenjem o nama samima, onda uglavnom naginjemo principima perceptivnog odmaka (tko si ti da mi govoriš, kao da si ti bolji, pogledaj sebe i sl.).

Glavna promjena sastoji se u donošenju odluke o prihvaćanju svake refleksije koja se odrazi od drugih ljudi.

„Sve osobe na ovom svijetu s kojima dođem u kontakt, ogledalo su mog materijalnog identiteta, i ja prihvaćam svaku refleksiju kao jedan dio mene.

Ako me netko ne voli, moguće je da ja ne volim jedan dio sebe, i ta osoba je refleksija tog dijela mog karaktera. Ako me netko vrijeđa, moguće je da ja vrijeđam sebe, ili kao posljedica, i druge osobe, ali tog nisam svjestan.

Ako me netko napada, blokira, sprječava i prijeti, i posebno ako se to događa redovno, lako je moguće da zapravo ne volim i ne prihvaćam sebe kakav trenutno jesam.“

Potrebno je tijekom dana zadržati dovoljno fokusa na ove afirmacije i vježbati stav prihvaćanja u svakodnevnim odnosima i komunikaciji s drugim ljudima. Nakon određenog vremena ovaj stav rađa plodovima samopoštovanja, dostojanstva, samopouzdanja, pozitivne energije, entuzijazma, inspiracije, kreativnosti i općeg uspjeha u životu.

Kristijan Kolega, samoozdravljenje.com