Ako jednom duboko spoznamo život u duhu, život u umu nam postaje potpuno stran. Mi ga možemo vidjeti jer smo i sami nekada bili u njemu, ali više ne možemo s njim rezonirati niti uspostaviti istinsku vezu. Svako nastojanje da se približimo dušom onome koji je u umu završava u fizičkoj realnosti nekom vrstom neuspjeha i oduzima energiju.
Onaj tko je zašao u duh i poznaje život iz duha zasigurno je prije toga upoznao i život u umu te mu je prilično jasna razlika između ova dva stanja. Iako se rađamo u duhu i kao mala djeca djelujemo isključivo iz oblasti duha, rijetko tko uspije kroz odrastanje izbjeći ulazak u um i življenje iz uma. Za mnoge život iz uma potraje do kraja života bez da se ijednom zapitaju postoji li neki drugi put. Neki u jednom trenutku ipak zastanu i prisjete se svoje istinske prirode koja obitava jedino u duhu.
Živjeti u duhu znači između ostalog živjeti autentično. Bez obzira što se danas naveliko govori o autentičnom življenju, ono je i dalje velika nepoznanica. Autentičnost kao takva se teško može shvatiti kroz mentalni obrazac. Ona je prije svega stvar duha i doživljava se njime, a nastaje kad se istinska božanska iskra manifestira kroz nas u ovaj svijet.
Autentičnost nije samo vanjsko djelovanje u skladu s našim namjerama i mislima. Ono je nešto mnogo dublje. Autentični izričaj dolazi iz oblasti duha. Kad vidimo neki prizor ili pročitamo neki tekst kojim netko prenosi esenciju duha, ne izričaj uma (ega), osjećamo pravu, istinsku autentičnost. Ona nam ispunjava dušu te u nama izaziva milost i neku vrst svete poniznosti.
Ako jednom duboko spoznamo život u duhu, život u umu nam postaje potpuno stran. Mi ga možemo vidjeti jer smo i sami nekada bili u njemu, ali više ne možemo s njim rezonirati niti uspostaviti istinsku vezu. Svako nastojanje da se približimo dušom onome koji je u umu završava u fizičkoj realnosti nekom vrstom neuspjeha i oduzima energiju. Tada jednostavno ne govorimo istim jezikom iako izvana može tako izgledati i ne razumijemo se doista. Svako nastojanje da se osobi u umu približi vibracija duha dovodi do toga da se ona sve više povlači u um i sve snažnije brani.
Um je strah.
Duh je ljubav, sloboda i prostranstvo.
Um kontrolira, kalkulira i donosi uglavnom vrlo sebična rješenja koja prevodi na jezik bića kao konstruktivna, ona koja vode prema uspjehu (um uvijek ima svoju definiciju uspjeha) i djelotvorna. Um propagira samovažnost i odašilje energiju: važan sam, važno je sve što činim i važno mi je da mi to potvrdiš.
No, onda kada se dogodi neki ozbiljniji izazov na putu, a prije ili kasnije se dogodi jer je ovo putovanje tako zamišljeno, um se izgubi. Počne se vrtjeti u krug kao hrčak u svom kotaču i tragati za rješenjima, no ponekad ih nema. Jer ih umu nije dano spoznati.
Rješenja postoje u oblasti duha. Tamo nježno lebde eterom i sasvim su prirodna. Ondje ona ni nisu rješenja, već samo odbljesci svijesti. Zato što u oblasti duha ni nema problema kao takvog.
Život u duhu nikada ne traži ni za što potvrdu. Ondje nije nužno niti da mi potvrđujemo sami sebe niti da nas drugi potvrđuju. U duhu je protok. Dopuštanje. Lakoća. Lica u duhu su blaga, a ne namještena na način da od svijeta dobiju potvrdu da su važna. Tijelo u duhu je opušteno i svjesno da božanska iskra obitava u njemu.
Ljubav u duhu je bezuvjetna i uzvišena. Ona se ne hvali, ne svodi na potvrdu kroz ovozemaljske oblike, već nježno kroz njih prolazi, preoblikuje ih i obasipa blagoslovom čistog bivanja.
Duh prepoznaje duh. Tu nema ni mrvice otpora. No, kad kod drugog bića naiđe na um, ponekad dolazi do izazova. Duh je poput djeteta. Stane i promatra. Ima i trenutaka kad pokuša zaobilaznim putem doprijeti u oblast duha drugoga. Ponekad mu nakratko uspije. To je onda trenutak čiste milosti i prekoračenja. Ponekad iz nekog razloga toliko snažno želi uspostaviti kontakt s tim drugim bićem da se i sam nakratko vrati u um jer se jedino tako može povezati s njim. Tek tada vidi da to nema smisla i da nije vrijedno izgubiti sebe samo kako bi ostao povezan s onime tko je umu.
Povezanost na razini uma nikada nije autentična, sveta ni božanska. Ona može naizgled odlično funkcionirati u iluzornom svijetu samovažnosti, može na van djelovati i kao vrlo posebna i može zavesti ostale umove da se povedu za njom. No, prije ili kasnije će se um umoriti od igranja uloga. Jer on ne zna drugačije, osim da na sebe odjene neku od njih i igra je. Ponekad igra tako dobro da je sposoban i sebe i one oko sebe uvjeriti kako je autentičan.
Igre uma imaju vijek trajanja. Uvijek. Što prije to osvijestimo, to će nam više ostati prostora za autentično življenje u duhu. A ono vrijedi svakog treptaja. Svakog udaha i svakog trenutka.
Ono je jedini put u ispunjenje.
Ono je uzvišena ljubav i odsustvo straha.
Marina Papec, spiritualni lifecoach i mindfulness trener
[email protected]
