Podsjeti se, čovječe, da svaka nepromišljenost može završiti nošenjem teškog križa. No,ako je ipak počiniš, nosi taj križ punim srcem, punom dušom, ali i nepokolebljivom spremnošću da na sebe natovariš još teži ako tvoj čin pročišćenja ( ujedno i rasterećenja od križa) ne uspije. Bog ti je jednom oprostio neiskrenost, u Katarzi si Bog sam sebi. Imaš li to na umu uspjet ćeš.
Morao sam taj preteški teret skinuti s pleća, podmirio sam, mislim, sve račune svoga grijeha, uredno i bez prosvjeda plaćao četrdesetogodišnju životnu školarinu, ponizno primao najodličnije ocjene iz plemenitosti, no sad je nadošlo vrijeme za polaganje završnog, velikog ispita cijelog školovanja iz predmeta koji se zove – Katarza.
–Knjige, skripte, testovi iz kojih ću učiti?
— Odaberi ih, izmisli, napiši sam – rekoše na Najvišoj Univerzi. Najviša i jesmo zato što je kod nas od davanja pravih odgovora bitnije postavljanje pravih pitanja.
I odabrah odricanje, odrekoh odabiranje, uproh prstom u dematerijalizaciju, nek’ mi dematerijalizacija ostavi samo gole prste, bit će i oni dovoljni na testu iz Katarze.
Rasprodah svo imanje, novac dadoh siromasima, u odijelu od prnja zakoračih na pustinjačke staze, gotovo se odvikoh od hrane, društva, utišah sve nagone u sebi, družih se sa sebi sličnima, širom otvorenih očiju gledah u bijedu materije jer samo tu negdje se i krilo bogatstvo duha – odgovori na ona preteška pitanja koja sam sebi postavljah.
Jednog dana put me nanio u neko zabačeno planinsko selo. Stupih u kuću čovjeka za kojeg mi rekoše da je najsiromašniji u selu. On me zapita za nevolju mog izgleda, a ja nešto promrsih u smislu potpunog kraha u poslovanju, smrti supruge i sl., no, odmah potom se i ugrizoh za jezik jer se dosjetih da je on i pored žive krahirao. Da odagnam nelagodu zamolih ga za čašu vode – hranu mi vjerojatno nije mogao priuštiti niti sam je osobito trebao. U torbi sam imao komadić kruha – meni dovoljno. Sad se čitava obitelj (supružnici, dvoje njihovih roditelja i dvije djevojčice) povukla u drugu prostoriju, što me prilično iznenadilo jer ne iskah zlatni pehar niti najbistriju izvorsku vodu. No, bilo kako bilo, dugo ih ne bijaše što sam iskoristio da malo bolje promotrim više nego skromnu prostoriju blagovaone u kojoj se zatekoh. Ni stotinu mojih dobrohotnih pogleda nisu je mogli spustiti na predzadnju stubu bijede.
Ali, sada je uslijedilo pravo iznenađenje. (Profesori, načulite uši!) Iz susjedne prostorije (vjerojatno kuhinje premda se ne bih zakleo da su je imali) do mene je doprlo nekakvo, čas glasnije čas tiše, došaptavanje. Potom se vrata otvoriše i uđe glava obitelji noseći u ruci zdjelu najkrasnijeg i najsočnijeg voća, plodova kojih se ni najgospodskija kuća ne bi postidjela. Djevojčica iza njega je nosila ono što sam jedino i trebao – malu posudu s vodom.
— Predragi domaćine, hvala ti na ovoj krasnoj hrani, ali to moj želudac ne bi mogao podnijeti. Dopusti mi da grlo okrijepim vodom, a tek oči ovom divotom na pladnju.
— Putniče namjerniče, svome želucu ne vjeruješ jer ni meni, i općenito ljudima, više ne vjeruješ. Zagrizi barem jednu voćku, vidjet ćeš da tu težine ni grijeha nema.
Dok razmišljah što učiniti da ne uvrijedim domaćina a i svoj slabi želudac, iz susjedne prostorije se začu glasna buka kao da netko nekoga proganja, potom udarci u kojima prepoznah i šamare pa potom plač, ovaj put muškog djeteta. Sve je to jako uznemirilo mog domaćina i on se učas ponovo iz prostorije izgubi, nesretno po udarce i plač jer se njegovim dolaskom tamo samo pojačahu.
Sobom vladah još samo do trenutka dok ne začuh te strašne riječi koje su doprle do mene, a izustio ih je deran kojeg su tukli, vjerojatno sin ovih gostoprimljivih ljudi.
–Da, otrovao sam hranu jer i on svojim životom truje sve oko sebe!
Te riječi oćutih kao što bi oćutio i teški mač koji bi se zabio u moje slabašno tijelo.
Dotrča izbezumljeni domaćin i, panuvši na koljena predamnom, počne kršiti ruke i tražiti oprost te nepovezanim i plačnim glasom pripovijedati kako je njihov sin već otrovao jednog njihovog gosta, kako od tada nastoje što bolje ugostiti svakog namjernika, kako su se prezadužili za ovu hranu itd., itd… jedva sam ga čuo ne zbog činjenice otrova u voću, već zbog činjenice mog slomljenog unutarnjeg glasa koji je ponavljao onu strašnu optužbu, od dječaka izgovorenu: On svojim životom truje sve oko sebe!
Morao sam brzo nešto učiniti da ne pokidam i onih nekoliko preostalih niti kojima sve svoje prošlo vezivah za sve svoje buduće.
Smirih domaćina, zamolih ga da me načas ostavi samog, ali ga i odlučno spriječih da odnese pladanj s otrovanim voćem. „Sve će biti u redu“, rekoh, „samo mi omogućite nekoliko trenutaka mirne meditacije.“
Gledao me u čudu, no poslušao. Ostadoh sam. Čas vrhunca mog ispita je upravo kucnuo. Gledao sam u zdjelu sa sočnim voćem i vidio čitav život ovih jadnika kao što sam u onim jezovitim riječima i čitav svoj prepoznao. Živjeli smo slično, iskupljivali se identično, jelo može otrovati svatko, svoj život, pak, samo rijetki u koje sam i sam spadao. Ne truješ, domaćine, ti mene, obratno je jer nikad potpuno preobraćeno, nikad dokraja pročišćeno, nikad iskreno katarzično nije bilo ni u meni. A što sam ono htio? Položiti taj ispit iz Katarze?
Moji profesori su se pretvorili u uho Svemira. To je značilo…
Pojesti svo ponuđeno voće. Ne, ne ću pojesti otrov, mali genijalac nije stavio otrov u sjajne voćke, već u one malo nagnjile, smežurane. Vagao me i procjenjivao, znao je da ako se i prihvatim jela to će, zbog mog slabog želuca, biti upravo te drugorazredne voćke, njih je otrovao, njih ću ostaviti netaknutima.
Ali, to sad znači ubijati se pod težinom jela od kojeg sam svoj želudac odviknuo, što u konačnici može biti jednako kao da jedem i otrovano. Hoću li izdržati? Hoću, barem dok domaćinu ne ispričam svoju istinitu priču, priču o grijehu koju još nikome nisam ispričao. I izjednačim se s njim u iskrenosti. Pritom u njemu ne ću gledati bijednika koji skapava i oca djeteta koji truje njegove goste. Gledat ću u njemu vrhunaravnog Profesora na mom završnom testu iz Katarze.
Za veličinu takvog trenutka nebitno je hoće li jedan slabašan želudac izdržati težinu nekoliko sočnih voćaka.
[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2012/10/Zlatko-Tomić1.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]