— Cijeli svoj život sam vjerovao da ti nikada ne ću napisati ovo pismo, a sada vjerujem da ga nikada ne ćeš pročitati, premda znam da i moje misli možeš čitati, jer moja je svijest…

Uzalud, zemaljski oče, po ne znam koji put, jurišaš na nebeske vjetrenjače, premda ti nebeski Otac još ni jednom nije dopustio da se ijednoj zemaljskoj, ma uopće, i približiš. Nego… okani se pisanja… Razgovarajmo kao što smo bezbroj puta do sada. Ja duboko vjerujem da ću pri kraju ovoga našega maloga, noćnoga, mjesečarskoga razgovora, nesanicu uspjeti privoljeti da te ne salijeće tako žestoko.

— Sjećaš li se našeg prvog upoznavanja?

Itekako. Sjedio si na balkonu, noć je bila divna kao i ova sada, možda si toga trenutka bio bljeđi od mjeseca u koji si se, pun sjete, zagledao, jer toga neprijaznoga, sparnoga poslijepodneva telefonski si razgovarao s mojom potencijalnom zemaljskom majkom. Ja sam, pun astralne poleti, neoprezno poskakivao po oblacima, i kada sam okrenuo glavu u tvome pravcu uhvatio sam tvoj pogled. To je bio tren trena, ali, vjeruj mi, nikada tužnijih očiju na svome zvjezdanome putu, čak ni među ugašenim zvijezdama, nisam ugledao.

— Tužnijih? No, dobro… Sjeta i tuga zemaljska nisu isto što i sjeta i tuga nebeska… Kao što i najsjetniji bestežinski san useljen u materijalno tijelo tek probuđenoga spavača već prebire po strunama Tuge, a još se sjetni zvuci duhovne Ljepote nisu ni utišali… Da, sa sjetom sam te gledao, plovio si u nekoj maglici zajedno s mjesecom, i s toga najsjajnijega trona, neopisivo lijep, kao u snu kojeg ni te noći nisam dosegnuo, poručivao si mi kako je banalnost moga razgovora s tvojom… hajde nazovimo je onako kako si je i sam nazvao: potencijalnom zemaljskom majkom, zapravo posvemašnja banalnost, simbol Svebanalnosti čitave povijesti ljudskoga postojanja…

(– Dobar dan, djevojko, gospođo, majko već dvoje djece – polubraće ili polusestara onoga gore koji će, neobuzdano se veseleći i dobacujući se zvijezdama kao lopticama, jednoga, rijetko zemaljski zamislivoga trena, uskočiti svome potencijalnom zemaljskom ocu u pogled… sjetan ili tužan, nije bitno… Kako bi bilo, ovaj, mislim, je li… naravno ozbiljno, je li… i tako dalje i tomu slično, mislim, ti i ja… –Znaš, ja sam prepuna obaveza sa svojim sinovima (kao da ja sa svojim astralnim zvekanom nisam), ako ti, zbog moga jutrošnjega, malo slobodnijega ponašanja, misliš da sam ja laka žena,  moram ti reći… ovaj, da… da, da, obaveze su to ako ne znaš… nemoj misliti… itd., itd).

— Jesi li u tom trenutku znao, jesi li u tom trenu bio svjestan da, ako te ta Banalnost ili ti nju, svejedno, ne odbije, postoji velika mogućnost propasti ovakvih naših razgovora… Čuj… filozofske raspre o nebeskoj ili zemaljskoj sjeti ili tuzi zamijeniti s takvom banalnošću kao što su prljave dječje pelene? Pa briga o supruzi, pa skrb o njenih dvoje siročića iz njenoga nečistoga zemaljskoga braka? Pa briga o tome kako razvrgnuti moj prečisti brak sa zvijezdama? Jesi li me konzultirao prije praska svih tih Banalnosti? Ili si u razgovor ušao namjerno nespreman, zamuckujući, sve u podsvjesnoj želji da njena banalnost satre tvoju?

— Nemaš odgovora?

— Vi astralci ne možete to razumjeti. Jer vi ne znate što to znači kada te siva želatina u leđnoj moždini pritiska, a tvoj duh, Duh, sine, se opire… Da, kukavica sam… ne, junak sam bio, jer da je ona bila samo malo nebanalnija, a tvrdoglavija, odlučnija, mogao si zaboraviti sve svoje poskakivanje po oblacima… Ti imaš vječno vrijeme ispred sebe, ti možeš birati i drugoga, nebanalnoga oca, ja više nemam ništa… ništa… ja sam morao sve staviti na jednu kartu…

— No, no… hajde… nije ovo noć samosažaljenja. Vidiš… sada ću i ja sa svoje strane riskirati malo kao što si i ti riskirao u banalnom telefonskom razgovoru…Otkrit ću ti nešto za što Nebo nije sklono da se otkriva ljudima… Nebo nikoga od vas, po nikakvom kriteriju ne favorizira, ali ovoj vrsti ljudi, možemo slobodno reći: živih bića, ne može odoljeti… Iznenadit ćeš se, jer to nisu ni hrabri, ni plemeniti, ni samosvijesni…

—–

— Zašto si najednom ušutio? Reci… to su genijalci… talentirani, nadareni.

— Ne, nitko od nabrojenih. To su upravo onakvi kakav si i ti bio u onom, od sebe iznuđenom, razgovoru. Nesigurni, plahi, bojažljivi…

???

–Nesigurni ali ne kaotični, plahi ali ne apatični, bojažljivi ali ne prestrašeni – ti već mogu biti jako zli. Ti možeš dodati da su sve to ljudi sa slabom voljom, ja se mogu složiti ali odmah i upitati: Koja to progresivna dobra su preuporni pojedinci namrijeli, koje to visokoparne civilazijske dosege su moćne državne tvorevine sa sobom donijele a da se nisu utopili u njihovoj iluziji o moći i slavi?Kako su skončali i kako skončavaju te voljne, „slavne“ individue i te „preslavne“ zajednice?Kako se bore sa svojim kaosom, svojom apatijom i svojim zlom koji u jednom trenutku, neizostavno, počnu rovariti po njihovom tijelu i razarati ga?

— Ali i oni su obogatili svijet, inače bi svaki progres bio besmislen.

Istina, istina. Postoji jedna priča ovdje gore o mome i tvome ocu. Ukratko ću ti je iznijeti: Kad je Sveotac stvorio sve biljčice materijalnoga i duhovnoga svijeta, jedna mu se učinila prelijepom, ali prekrhkom, ocijenio je da ne će bez posljedica izdržati sve međuzvjezdane zapuhe. Morao ju je negdje pohraniti i on odluči da joj nepoderiva zavjetrina, da joj čvrsti oklop budu tijela i duše darovitih a neodlučnih ljudi. Sad ćeš ti pitati zašto joj integritet nije sačuvao kod darovitih, a odlučnih. Pa, jednostavno stoga što je ocijenio da bi dodir odlučne darovitosti i ove ubave, prelijepe biljčice (koja se Ljepotom nazivala) rezultirao kozmičkim udarom. Ovako, voljni, sa šakom smrvljenoga praha Ljepote koji nema kozmičko podrijetlo, udaraju na ove, Bogom dane, nesigurne, osiguravajući progresivni sklad (koji je često sklon raspadu) samo djelička svemira koji se Zemljom zove, dok plahoviti osiguravaju ( ako ih strah potpuno ne svlada) sklad čitavog Univerzuma…

— I stoga je njegova preuzvišenost Banalnost sveopća koja je nastala odlučnim porivom tvoje potencijalne majke da ti ne bude i stvarnom majkom, preko mene neodlučnog potpomogla taj sklad kozmički u kojemu su se naši pogledi sreli…

Točno moj nesuđeni oče…

— Reci mi još samo što si riskirao ovom malom pričom za strpljive transcedentalce?

Vrijeme našeg stvarnog susreta. Tko zna u koje naše udaljene živote sam ga, ovim otkrivanjem male tajne, pogurnuo? No, budući da ovdje gore pojam vremena, kao takav, ne postoji, svejedno je hoćemo li se i kada zaista sresti. Ako se i ne sretnemo…

Sklad Univerzuma će održavati i ovakvi naši razgovori…      

Zlatko Tomić, književnik




zlatko-tomic-san-je-ime-stvarnostiNaručite autorovu knjigu

Knjigu Zlatka Tomića naslova San je ime stvarnosti, možete po cijeni od 50 kn naručiti direktno preko našeg portala kontaktom na mail [email protected]




Prethodna objavaDnevni Jyotish Horoskop za 12.07.2015.
Slijedeća objavaPtice na žici – poslušajte kakvu su melodiju komponirale ptice svojim položajem na žici!?
Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.