Koja država još ima Ministarstvo sreće: Zašto je Butan zemlja najsretnijih ljudi?

Butan, mala himalajska kraljevina koja graniči s Kinom i Indijom, provodi vrlo neobičnu praksu za pojmove svakidašnjice. Naime, Butan mjeri razvoj i dobrobit zemlje bruto nacionalnom srećom. Riječ je o sistemu koji želi unaprijediti životni standard uzimajući u obzir ljudsku sreću, poštujući pritom načela budizma.

Zapravo im je to toliko važno, da je pravo na sreću upisano u članak 9 njihovog ustava.

Iz tog razloga se, svakoj osobi u zemlji u sklopu popisa stanovništva, između ostalog, postavlja i pitanje “jeste li sretni?”. U posljednjem popisu provedenom 2015. godine, 35 posto stanovništva je izjavilo da su “iznimno sretni”, 47,9 posto se osjeća “umjereno sretnima”, a samo 8,8 posto stanovnika je izjavilo da su “nesretni”.

Vlada Butana čak je osnovala i Ministarstvo sreće, koje do sada nije imala niti jedna zemlja na svijetu.

Butan, koji je prema svim pokazateljima uistinu jedinstvno mjesto na ovoj planeti, puno je manje pogođen globalnim problemima kao što su glad i kriminal. Ljudi tamo žive zadovoljnim životom, nisu opsjednuti modernom tehnologijom i uspješno su sačuvali svoju jedinstvenu kulturnu baštinu. Jednim dijelom i stoga što nisu iskusili ratna razaranja ili ekstremno siromaštvo.

Njihov zakon brani ubijanje životinja tako da su većina stanovnika vegetarijanci. Također je zabranjen uvoz kemijskih gnojiva što znači da poljoprivredni proizvodi uopće ne sadrže štetne sastojke.

Još jedan zanimljiv aspekt života u Butanu je da se šume ne sijeku – u biti, stanovništvo se uvijek trudi posaditi što više stabala. Središnji i južni djelovi zemlje uopće nisu razvijeni – ta područja su u principu veliki prirodni rezervati s bogatom florom i faunom.

Butan je uspio zadržati većinu svog prirodnog bogatstva iz vrlo jednostavnih razloga: lov je zabranjen, a krčenja šuma gotovo i nema. Ovo kraljevstvo (parlamentarna monarhija) proizvodi dovoljno da samo sebe uzdržava.

„Kraljevina sreće“

Butan je ovaj čudesan pokušaj počeo primjenjivati još 1972. godine kada je tadašnji kralj Butana izdao proglas kojim se jasno izriče kako javna politika mora imati ugrađen sustav koji brine o ljudskoj dobrobiti, a ne samo o privredi. Ovaj apstraktan pothvat imao je uspjeha u ovoj maloj, ali po mnogočemu posebnoj zemlji.

Danas Butan, iako siromašna zemlja, ostvaruje značajan napredak. Prosječan ljudski život je duži, kvaliteta obrazovanja djece raste, a vjeruje se i da je pismenost udvostručena početkom osamdestih i da je danas pismeno više od 50 posto populacije.

Globalna gospodarska kriza nije zaobišla ovu zemlju, ali posljedice krize nisu imale utjecaja na optimistični pogled u budućnost. Naime, Butanci se i dalje smatraju sretnom nacijom te tvrde kako nisu ništa nesretniji otkako je kriza aktualna. Valja napomenuti kako i bruto domaći proizvod Butana već godinama raste, ali oni to smatraju apsolutno nevažnim ako su zanemarene neke budističke vrijednosti. Tako se izjašnjavaju kao veliki pobornici ravnopravnosti, miroljubivosti i nenasilja. Ubojstvo svakog živog bića, pa bio to i mrav, izbjegava se u velikom luku, a sama važnost čina nije umanjena ako se dogodi nepažnjom.

Butanom vlada i visoka ekološka svijest. Čak 60 posto zemlje je pod šumom, a to je odluka kralja koja se nipošto ne smije kršiti. Zimi obitelji smiju sjeći samo određena drva kako bi se grijali, međutim to se čini vrlo nerado. Uloga drvosječe unosi duhovni nemir među Butance, jer ne mogu razumjeti kako nisu počinili grijeh prema prirodi i životu. Preferiraju tražiti svoju sreću u streljaštvu, nacionalnom sportu ili budističkim hramovima.

Ostvariva realnost ili samo utopija?

Ovaj neobičan model društvenog ustroja nije primjenjiv samo za Butan. Ideju o uvođenju novih mjera razvoja prigrlila je skupina ekonomista koja smatra kako na dobrobit ne utječu samo prihodi i zaposlenost, već i zadovoljstvo osobnim vezama i međuljudskim odnosima. Alvin Weinberg, dugogodišnji direktor Nacionalnog laboratorija Oak Ridge i osnivač Instituta za analizu energije, također predsjednički savjetnik u 1960-ima, izjavio je: “Konvencionalno gledište je da je kapitalizam jedini učinkoviti način za raspodjelu sredstava. Ali, nedostaje mu suosjećajnosti.”

Dolazimo do točke kada se možemo upitati zašto sadašnje ekonomske teorije zanemaruju ljudsku patnju i sposobnost empatije? Paul Farmer, križar javnog zdravstva, smatra kako današnji sustav drži siromašne prebolesnima kako bi se iz njega izvukli. Farmer predlaže kako bi se zdravstvena skrb trebala proglasiti ljudskim pravom te nam postati prioritet, a ne usputna misao. Daniel Goleman, autor svjetskog hita Socijalna inteligencija, toplo preporučuje svijetu uvođenje suosjećajnosti kako bi samim time i privreda profitirala.

Tako bismo postigli stanje stabilnosti, sklada i harmonije, a izbjegli posebno teške situacije u kojima siromašne zemlje opterećene golemim nacionalnim dugom naprosto nemaju dovoljno sredstava za hranu ili zdravstvenu skrb djece.

Napredni međuljudski odnosi, zdravi, visoko obrazovani ljudi i briga za njihovu sreću, čine nam se kao daleka budućnost. Hoće li se takva praksa ikada realizirati u našoj stvarnosti? Danas to ostaje utopijom, ali osvrnemo li se oko sebe i pogledamo li jednu zemlju kao što je to Butan (siromašna materijalnim resursima, ali itekako bogata duhovnim vrednotama), dolazimo do pitanja: Zašto ne?

Izvori: zdravaisretna.hr / drugacije.hr