Rođeni smo da rastemo, da se stapamo s valovima promjena, dopustimo im da nas oblikuju, ojačaju. Ono sanjano doći će tek kada odradimo puni krug, kada naučimo cijeniti druge i sebe, počnemo izvlačiti samo najbolje iz svih prilika i neprilika. Kada uspijemo dijeliti svoj mir sa drugima, utišavajući pritom one naprasne glasove koji nas udaljavaju od ciljeva.
Kroz život upoznah mnoge ljude. Svatko od njih je na svoj način istovremeno bježao i tragao putem. Netko je tragao za novcem, netko za karijerom, sigurnošću, emocijama, dok su rijetki oni koji su tragali za istinom i slobodom. Zašto to dvoje svrstavam u isti koš? Jer istina i sloboda ne idu jedno bez drugoga.
Ne možemo biti slobodni, letjeti raširenih krila ukoliko ne živimo našu istinu, ukoliko ne poznajemo vlastito ja. Onaj tko živi svoju istinu, ne skriva se od licemjernih pogleda drugih ljudi. Onaj tko živi svoju istinu shvaća da i dalje postoje ljudi koji biraju ostati zatočeni u vlastitom mentalnom sklopu, svojim svakodnevnim mislima koje su većinom daleko od pozitivnih.
Zašto oni čine to što čine? Zašto se većina nas boji biti ono što jest? Je li društvo uistinu toliko uskogrudno, zatvoreno u toj maloj tamnoj kutiji? Je li tehnologija odigrala svoju ulogu u međuljudskim odnosima, udaljavanju i okretanju ka nebitnim stvarima umjesto da smo se bavili jedni drugima i ono najbitnije, bavili se sobom?
Činjenica jest, da osoba koja želi spoznati istinu i prihvatiti sebe, mora najprije prihvatiti i one tamne strane. Strane koje svakodnevno skrivamo jedni od drugih, čak i zaziremo od njih kada ugledamo vlastiti odraz u ogledalu.
Uvjeravamo sami sebe koliko smo zapravo dobri, koliko se super osjećamo, dok gledamo tužnu i depresivnu osobu kako nijemo gleda u nas. Činjenica jest da je put do sebe posut trnjem, znojem i mnogim suzama. Jednom kada se zaputiš na taj put, znaš da povratka nema.
Teško je pojmiti što čovjek tada osjeća. Koliko sreće, toliko i tuge, brisajući loše, a nekoć bitne nam ljude. Sreće, jer znaš da te tamo negdje čeka ono što si oduvijek želio biti, svi oni dječji snovi, mekana zelena trava i ogromna duga na nebu. Samo da bi došao do te duge, moraš se naučiti izraziti i izboriti za svoj glas.
Naučiti odskakati od mase vlastitim stavovima, postupcima i idealima koje nosiš u srcu. Shvatiti da je dosta ljudi destruktivno, ne samo prema sebi nego i prema onima koji su drukčiji, ružna je lekcija. No, čim prije shvatimo čime smo okruženi, prije ćemo napraviti obrambeni štit, koji će nas dalje čuvati od konstantnih crpitelja energije i emocija.
Međutim, najveći problem pronalaska sebe i spoznaje naše unikatne istine nisu drugi ljudi. Oni nisu toliko moćni ako im mi ne dajemo pravo glasa, ukoliko ne upijamo kao spužve njihove ružne riječi. Najveći problem leži u nama. Koliko smo zapravo svoji, kada prihvatimo i naglas izgovorimo sve one tamne strane? Kada ih pustimo usred noći da tumaraju po sobi, od zida do zida, da vrište, pljuju i naganjaju nas.
Zapravo se bojimo vlastite dualnosti. Želimo sebe uvijek predstavljati u pozitivnom svjetlu, biti oni koji šire samo dobre vibre, oni o kojima će drugi sricati samo riječi hvale.
Bojimo se one verzije koja možemo postati, a još nismo. Hoćemo li tada postati izvor svjetlosti i dobrote? Hoćemo li tada postati sebične ljušture, koje će do vlastitih ciljeva pronalaziti put gazeći druge? Bojimo se postati ta druga, tamna verzija nas, toliko da odlučujemo stopirati svoj rast i stagnirati na mjestu, gdje je prividno sve ok. Ne shvaćamo da tapkamo po mutnoj, ustajaloj vodi, jer taj put nikamo ne vodi.
Da, možda na njemu neće biti toliko razočaranja, suza i boli, straha od nas samih. Ali, ondje će definitivno nastati najgori neprijatelj – ravnodušnost. Kada čovjek postane ravnodušan prema sebi, svijetu i istini, postaje vlastita sjena. Pušta da život prolazi pored njega, ne obazire se na vrijeme, na emocije, na rađanje novoga dana. Propušta sebe, propušta život.
Premda je teže, premda je rizik, moramo se odvažiti na put ka sebi. I kada mislimo da nemamo snage, tada trebamo najsnažnije zagrebati ispod površine i izbaciti svoje strahove. Dvosjekli mač je sve što radimo, mislimo i osjećamo. Ostaju nam pitanja. Hoće li nam se svidjeti ta nova verzija nas? Hoćemo li pritom izgubiti sve znano, izgubiti bližnje?
Čvrsto vjerujem da su promjene dar s neba. Naviru u naš život kao valovi, neprekidno, jedan za drugim. Svojom snagom ruše sve davno znano, tjeraju nas da se borimo, da plivamo dalje. Kako ćemo se nositi sa njima, na nama je. Nitko nema recept za to i u tome jest sva čar života.
Jedan dan možeš biti stranac sam sebi, praznih dlanova. Drugi dan možeš postati onaj netko, tko nosi svjetlost, kome su ruke uvijek pune baš kao i srce. Možda su tu da nas dovedu do bolje verzije nas. Možda su tu da nam otvore oči, da nas gurnu preko ruba. Da tad shvatimo kako nismo toliko ni različiti od onih koji su nekoć upirali prstom u nas, da shvatimo koliko ljudskih mana je u svima nama.
Bojati se onoga što ne postoji, nekoga tko ne moramo postati, znači odbacivati priliku za rast. Ostavljati i čuvati sebe za bolje dane, bolje prilike i nove ljude pucanj je u prazno. Tratimo tako naše talente, naše vrijeme i emocije.
Kao duše nismo rođeni da stagniramo. Rođeni smo da rastemo, da se stapamo s valovima promjena, dopustimo im da nas oblikuju, ojačaju. Ono sanjano doći će tek kada odradimo puni krug. Kada naučimo cijeniti druge i sebe, počnemo izvlačiti samo najbolje iz svih prilika i neprilika. Kada uspijemo dijeliti svoj mir sa drugima, utišavajući pritom one naprasne glasove koji nas udaljavaju od ciljeva.
Dopusti da ti vjetar promjene pomrsi kosu i dušu, rasplete tajne niti duše, odnese sa sobom one riječi koje se nisi usudio izreći. Dopusti životu da bude potpun, tako da djeluješ isključivo prema vlastitoj intuiciji i istini.
I pritom, čuvaj se, čuvaj svoj duh kako bi i dalje ostao čist i lepršav, okupan suncem.
Jer onaj tko ima sebe, ima se i u zlatnom kavezu okovan i na cvjetnoj livadi slobodan.
Ja imam sebe, a ti?
Marija Lombarović
https://www.facebook.com/Lombarovic/
https://marijalombarovic.wordpress.com/
