Zapamtite vi nedostojni, vi neprilagođeni, vi mitomani priučeni: mit se ne može na koljena baciti jer mit koljena nema; mit se ne može poniziti jer mit je svu poniznost iz svog srca, umjesto srca, iščupao kad je najveću žrtvu na oltar svoje mitologije i mitomanije prinosio. Ono što ga nije ubilo ojačalo ga je, u Ahila nogometnih travnjaka pretvorilo. No, nogometnom Ahilu bogovi zdravo stopalo ostaviše u zamjenu za jedno ranjivo rebro. I sada vi, nedostojni demistifikatori, na samo to rebro udariste, ne znajući, jadni, da će iz prašine travnjaka, iz bijede kontinenata milijun novih kozmičkih, nesalomljivih rebara izrasti.

Ne bih se rado našao u njenoj blizini kad odsudni događaji krenu, bježao bih glavom bez obzira, čak i u samu njenu kožu se uvukao jer tamo bih se osjećao najsigurnijim, kao što se onomad davno Arhimed u nezaštićenom vrtu svoje kuće sjedeći ispred svojih krugova pred naletom koplja Nedostojnoga najneugroženijim osjećao. I moj vrisak iz dubine te lopte pred slavohlepnim kopačkama argentinsko-njemačkim i njegov krik pred cokulama rimskim identični bi bili: Noli turbare circulos meos! (Ne dirajte moje krugove!); Noli turbare costae meos! (Ne dirajte moja rebra! Eno vam rebarca onoga s rebrastim imenom – Da Silve Santosa Juniora ili kako ga vi od milja skraćujete na ono od kojeg se i rebra i porebrice protivnika na njegov pomen u groznici tresu – Neymar. Eno vam jetra i bubrezi Luiza Felipea Scolarija, na žuć vas njegovu ne mogu uputiti jer ju je svu na sudačku organizaciju istresao, ali sve ostalo mu je k’o dren ili kao mit kojeg pokušavate srušiti, zdravo.

  Vi prašinari s pampasa, vi rogoborni i bosonogi iz rušljivih favela, vi bijedni što preživljavate jedući slatkasto korijenje iz prašumskih divljina Amazonije, vi obespravljeni i nakindžureni žutilom svoje cirotične egzistencije i istobojnim oznakama, izvan stadiona malo naherenog, nacionalnog ponosa, vi sirotani koji na vrućem pijesku Copacabane uspavljujete svoje snove o slavi, vi zaboravljeni koji biste svakog paklenog ljetnjeg brazilskog podneva bez razmišljanja hodali po vrućem kamenju do nogometnog pijedestala makar se ovaj na vrhu Glave šećera nalazio, svi vi koji mislite danas da je puklo rebro brazilske slave, da je srušeno u pampašku prašinu brutalnije negoli ubilačko rogovlje nekog bika, svi vi koji danas grcate u suzama jer svojevremeno niste htjeli zamijetiti suhe suze iz same čiste duše navrle, a kojih je vlasnik bio najveći doktor među nogometašima i najveći nogometaš među doktorima, još jedan grkofil u kopačkama filozofije – doktor Socrates (o kojem je moja malenkost uoči početka Mundijala nešto pisala), dakle svi vi na smrt ili na rušenje Maracane preplašeni, ne bojte se: brazilski nogometni mit nitko, nikada i ni pod kakvim uvjetima ne će i ne može srušiti!

  Odnosno, da se malo korigiram: to u današnjim uvjetima sukoba svjetova, sukoba koji se odvija još ipak samo u okvirima nogoloptačke galasksije, gdje se oko jednog rebra sukobljavaju kozmički mistifikatori i kozmički demistifikatori, nikako nije moguće. To je unutargalaktički sukob konzervativizma i liberalizma, učmalosti i dinamičnosti, avangarde i ortodoksije. Pa su demistifikatori, umjesto dugogodišnje i nemaštovite upotrebe već pomalo zahrđalog konzervativnog naoružanja (Mandžukićevsko rastezanje ušiju poslije postignutog zgoditka, viđeno već tisućama puta, Kloseov desetogodišnji premet preko glave nakon gola ili već dozlaboga dosadni ratnički plesovi oko korner zastavice) odlučili se na jedan zaista mudar korak: lansirali su fizičko ljudožderstvo da demistificiraju, da razotkriju onaj metaforički nogometni kanibalizam. Za to im je poslužilo snažno Suarezovo zubalo. Mistifikatori su samo načas ostali zatečeni, a onda su reagirali odlučno: snažno su odalamili Suareza po gubici tako da se ovome za vijeke vjekova ogadilo ljudsko meso. Potom demistifikatori izvukoše jači adut iz rukava:  na samog nogometnog Ahila, na njegov ranjivi leđni pršljen, mučki, s leđa nasrnuše. Ahil-Neymar pade smrtno ranjen. Potom, ne čekajući reakciju, krenuše još dalje. Nitko im ne može stati na put, mišljahu. U istu, neymarsku prašinu pokušavahu srušiti sam pojam što brazilski nogomet zasigurno jest. U svojoj preuzetnosti zamalo i uspješe da ne napraviše kardinalnu stratešku grešku  svojim neshvaćanjem da je mit urušljiv prije negoli srušljiv, da ga se nikako poniziti ne može čak i kada ga se vidi da se valja u prašini. Mistifikatori su to zorno pokazali u zagrljaju Scolarija i Closea na kraju one nogometne melodrame, što je po mišljenju onih drugih trebao biti zagrljaj žrtve i krvnika, ali pričekajmo nedjelju i huk s pampasa pred kojim bi se i besmrtni Miroslav Close u suhi pustinjski cvijet lako mogao pretvoriti.

  Da bi se demistificirala ta, kako je zovu, „najvažnija sporedna stvar na svijetu“, trebaju mnogo jače snage, izvan nogometnog svijeta i nogometnih galaksija svakako, ali onda bi od Suarezovog ugriza trebalo demontirati mnogo značajnije stvari: financijske, političke i vjerske sile koje podupiru ovu tešku materijalističku filozofiju u koju se ova naizgled jednostavna igra pretvorila.

  Do tada svu svoju pozornost usmjerimo na dane kao što će biti ovaj nedjeljni,  dane kakvih u životu nema više od dvadesetak, ako i toliko, dane presudnih unutargalaktičkih ratova u kojima će crno-crveno-žute figurice naskakivati na plavo bijele štiteći jedne drugima rebra koja još nisu dostigla onu kozmičku slavu; uostalom, u ovoj konstelaciji nogometne zvjezdanosti nije im ni potrebna; dovoljno je samo saznanje da su leđne stature s pampasa i sjevernog njemačkog mora  mnogo čvršće negoli one s prevruće Copacabane.

Prethodna objavaKruh s maslinovim uljem
Slijedeća objavaDnevni Jyotish Horoskop za 12.07.2014.
Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.