Jedna od najfascinantnijih spoznaja koje sam stekao u proteklih nekoliko godina jest da živimo u svijetu prepunom svakojakih inteligencija i bića. Većina njih su nam nevidljiva. No, to nas ne treba čuditi – naša osjetila i naš mozak obrađuju tek infinitezimalno mali broj frekvencija kojima smo bombardirani.
Praktički smo slijepi za većinu toga oko nas. A i ovo što vidimo oko nas – to je tek slika koju nam je složena u mozgu, ništa više i ništa manje od toga.
Nije to ništa novo – samo sam ja nov u tome.
Recimo, prema vedama, postoji čitava kozmička hijerarhija bića. Onda, fenomen otmica neki smještaju u tu sferu, baš kao i “izvanzemljane”. Pa sjetimo se onda raznih marijanskih ukazanja. I jeste li znali da Island ima ministricu za elementarna bića?
Nju se konzultira kad treba ustanoviti hoće li trasa neke ceste narušiti neko stanište elementarnih bića. Oni koji ih mogu vidjeti opisuju ih kao neku vrst svjetlosnih kugli.
Šta ja znam, možda su to ona bića koja su nekad opisivana kao vilenjaci ili patuljci. Za duhove smo svi čuli. Isto tako i za anđele. (Ne vjerujem da ih treba miješati s onim bucmastim krilatim dječacima s baroknih freski).
Sve su to znanstveno neprovjerive teze. Riječ je o suptilnim energijama, subjektivnim dojmovima (od kojih, se, neki, međutim mogu objektivizirati. Primjerice, kad nas plamen oprži – to je subjektivan doživljaj. Ali ako oprži nas nekoliko, onda smo naše subjektivno iskustvo objektivizirali), ili pak izmjerivim parametrima podložnim različitim interpretacijama.
Who cares? Ponekad nisu važni podaci, ponekad je važna poezija.
Kako ono počinje jedna epizoda Korta Maltezea? “U ono vrijeme dok su duhovi šuma, jezera i rijeka još postojali…” Tako nekako.
Ovog puta idem u sličan takav svijet, a i vi možete sa mnom. U tome će nam pomoći Hank. Tko je Hank, pitate?
Pa, Hank je dr. Hank Wesselman, antropolog, jedan od onih znanstvenika koji uistinu koračaju između svjetova. Posao ga je često vodio do afričkih urođenika. To mu je omogućilo da velik dio života provede u okruženjima koja rijetko posjećuju ljudi izvana. Tijekom terenskog istraživanja u južnoj Etiopiji počeo je doživljavati nešto što je odredilo njegove buduće interese:
“Sedamdesetih godina počeo sam spontano doživljavati proširena stanja svijesti dok sam boravio u divljini, u Etiopiji. Tada o njima nisam znao ništa, nisam uzimao droge, nisam bio član nikakvih parapsiholoških klubova. Bio sam vrlo konzervativan i vodio istraživačke ekspedicije. To je iskustvo imalo formu osjećaja da me netko motri. Ondje, u Africi, bilo je lavova, hijena, leoparda, bivola… Ovi posljednji najviše su nas zabrinjavali jer su vrlo opasni i ne vole ljude. Ali taj osjećaj da me netko motri veoma me uznemirivao. Usred bijela dana iznenada bih zastao u radu i počeo se pomno ogledavati ne bih li koga vidio, ali nikada nisam vidio ništa.”
Pokušavajući to razumjeti, Hank Wesselman je uspostavio izravan kontakt s pripadnicima afričkih plemena i drevnim metodama za postizanje promijenjenih stanja svijesti:
“Bio sam na terenu s trojicom Afrikanaca. Nijedan od njih nije znao engleski. Jedan je od njih bio iz plemena s toga područja i zvao se Atiko. Atiko je bio šaman. Ja tada baš nisam znao što su šamani. Znao sam da su to plemenski vidovnjaci i vračevi. Sjećam se kako sam ustao iz čučnja i gledao uokolo ispod oboda šešira, a zatim sam pogledao prema Atiku, koji je gledao u nešto meni slijeva.
Skliznuo sam pogledom u tome smjeru i odjednom ugledao nešto veliko, oko dva metra iznad zemlje. Pogledao sam u šamana, a on me motrio. Znao sam da je on to vidio. On nije znao engleski, ali ja sam znao nekoliko riječi svahilija. Pitao sam ga: Atiko, što je to bilo? A on je rekao: Duh. Na njegovu jeziku: šitani.”
Ubrzo nakon toga Hank je počeo doživljavati klasična iskustva napuštanja tijela. Šamani to nazivaju letom duše:
“Usred noći zatekao bih se kako se uzdižem iz tijela. Na svoje sam čuđenje otkrio da mogu proći kroz šatorsko platno, a da uopće ne povlačim patentni zatvarač. Imao sam neobične doživljaje poput sna, kao da noću letim iznad kampa. I mogao sam gledati dolje i vidjeti šatore svojih kolega, šakale kako prekapaju po jami s otpacima, vojnike u ophodnji uz vatru. Mislio sam da sanjam dok mi sljedeći dan nije došao Afrikanac Kambulu, pogledao me i rekao mi: Dr. Hank, što ste radili prošlu noć, leteći iznad moga šatora? To mi je privuklo pozornost.”
To je bilo dovoljno da bi se doktor Hank Wesselman pozabavio ovim fenomenom na mnogo temeljitiji način:
“U svojoj trilogiji ‘Šetnje duhom’ opisujem doživljaje kad sam se osjećao uvučenim u nešto nadasve neobično. Bila je to klasična šamanska inicijacija, pri kojoj su očito duhovi vladali situacijom. Riječ ekstaza je za mene odjednom poprimila neko posve novo značenje. Kad se osvrnem unatrag, mislim da se dogodilo ovo: kad sam došao u dodir s onim duhovnim bićem, ono je u meni aktiviralo neki program. To je nevjerojatan program, koji se u nama razvijao tijekom evolucije. Šamani su prvi otkrili taj program u sebi. Kad kažem šaman, većina ljudi na Zapadu sklona je zamisliti maskirana, kostimirana pripadnika plemena koji u mraku pleše oko vatre, sudjelujući u nekom tajanstvenom ritualu.”
Znanstvenik u Hanku, ili barem ono što je od njega ostalo, pokušao je pronaći odgovor na ovaj vrlo neobičan fenomen:
“Moguće je da izloženost snažnomu promijenjenom stanju svijesti može pokrenuti kaskadu elektrona u središnjem živčanom sustavu. Materijalizam je dominantna paradigma na Zapadu već dobrih tristo godina. Mi težimo tomu da se bavimo vanjskim prostorom, a ne unutrašnjim. A unutrašnji je prostor golemo neistraženo područje o kojem čovjek još uvijek vrlo malo zna. Ali šaman zna jer to je područje u kojem on obavlja glavninu svoga posla. Obavlja ga u unutrašnjem prostoru. Oni rade svoj posao u prostoru što ga urođenici nazivaju svijetom duhova. Govoreći o tome, mogli bismo reći da pripadnici primitivnih društava poznaju okoliš koji ih okružuje. Primjerice, ima li negdje blizu psihotropskih biljaka. Ritualna uporaba halucinogena, koji se dobivaju od tih takozvanih biljnih učitelja, katkad se primjenjuje za postizanje širenja svijesti u pristupanju svetomu carstvu.”
Danas doista ne manjka literature o halucinogenima, koja pokazuje sličnosti učinka tih prirodnih tvari na ljudsku svijest među različitim kulturama. Wesselman je otišao i korak dalje:
“Primjerice, to obuhvaća sposobnost kanaliziranja svemirske energije, otkrivanje najdubljih tajna prirode kao i stjecanje mudrosti koja se može uporabiti u magijske, medicinske i religijske svrhe. Tu su i tehnike poput posta, lišavanja sna, tjelesnog iscrpljivanja, hiperventilacije, čak i iskustvo ekstremnih temperatura tijekom rituala pročišćavanja. Poznato je da snažno tjelesno podraživanje jednoličnim bubnjanjem i čegrtanjem u kombinaciji s nekim svrhovitim obredom dotične kulture – molitvom, pjevanjem, plesanjem – može čovjeka osposobiti za usmjeravanje svijesti prema mističnom opažanju. Zato ne iznenađuje što se gotovo svi izvoditelji rituala diljem svijeta služe bubnjevima i čegrtaljkama.
Obično bi se dovodili u ono što oni nazivaju ples u transu. Žene bi tada sjedile u središtu kruga, oko vatre, pjevale bi i pljeskale dlanovima u jednoličnom ritmu, a muškarci bi plesali oko njih, s vanjske strane kruga, s čegrtaljkama oko nožnih zglobova, u osebujnom ritmu toptanja. Te plesove izvode kako bi se povezali s onim što oni nazivaju num. To je ono što Polinežani nazivaju mana. To je snaga, sila. Kinezima je to chi, a Japancima ki. Mozak u biti slijedi zvuk bubnja. Bubanj se udara u nižim područjima frekvencije theta valova i mozak slijedi taj ritam. Slijedeći taj zvuk, mozak se doslovce spušta iz područja beta valova, preko alfa, do theta valova.”
Na tim valovima moguće je doploviti u drugačije svjetove. One koji su svuda oko nas, no mi smo izgubili mogućnost da ih vidimo i čujemo.
Previše mp3-ja i dvd-a, premalo osluškivanja unutrašnje glazbe.
Drago mi je da su duhovi drveća, jezera i rijeka još uvijek tamo negdje.
Možda izlaze samo u kišne zore kad nema nikoga tko bi ih mogao vidjeti.
In the early morning rain…
Krešimir Mišak
