Zbog propasti tradicionalne obitelji koja je proizašla iz krize duhovnosti i porasta ateizma i totalitarističkih težnji, zbog pada razine testosterona, zbog psihološke regresije, nedostatka prave discipline te guranja štetnih ideja koje navode da se na muškost gleda kao na nešto toksično, trenutno imamo krizu zrele muškosti i porast “dječačke psihologije”. Kad se ideali muškosti izgube ili iskrive, društvo postaje sklono raspadanju jer: “Slabi ljudi stvaraju teška vremena”. Muževnost ili muškost nije samo biološka datost već nagrada koju treba osvojiti, zavrijediti! Da bismo krenuli prema toj zreloj muškosti, moramo njegovati herojski stav, a herojstvo leži na temeljima discipline, hrabrosti i potpunog oslanjanja na sebe.
“Čovjek ne može izaći onako kako je ušao… čovjek mora nešto dodati!” – Arthur Miller
Napomena: U ovom se tekstu NE analizira utjecaj uspona i utjecaja ekstremnog feminizma, a što ima veliki utjecaj na ovu problematiku.
Utjecaj okoliša na pad testosterona
Već dugi niz godina postavlja se pitanje zašto današnji muškarci nisu poput svojih djedova, što se dogodilo s novijim generacijama muškaraca u samo nekoliko desetljeća? Potencijalnih odgovora je mnogo, posebno onih društvenog karaktera i utjecaja, no jedan biološki uzrok možemo objektivno imenovati, a to je pad razine testosterona.
Posljedica nedostatka testosterona ne utječe samo na zdravlje i dobrobit pojedinca, već indirektno utječe na društvo u cjelini, na način shvaćanja svijeta oko sebe, način razmišljanja i ponašanja.
Razina testosterona kod muškaraca opada s godinama starosti, no istraživanja su pokazala da današnji muškarci imaju generalno oko 20 posto nižu razinu testosterona nego što su imali muškarci iste dobi prije 20 godina!
Zašto je došlo do takvog pada?
Razloga je nekoliko, od povećanja pretilosti, nedostatka fizičke aktivnosti do unošenja u organizam raznih toksičnih supstanci koje smanjuju razinu testosterona i podižu razinu estrogena. U Nizozemskoj i Francuskoj provedena su istraživanja koja su ukazala na znatan konstantan pad testosterona i razine spermija kod muškaraca još od kraja Drugog svjetskog rata.
Slične pojave zamijećene su ne samo kod ljudi već i kod nekih životinja, posebno riba, koje su izložene raznim kemikalijama iz svakodnevne ljudske uporabe. Endokrini disruptori, kemikalije koje se mogu naći u pesticidima, deterdžentima, određenoj hrani, kontracepcijskim pilulama i kozmetici, su vrste kemikalija odgovorne za promjenu seksualnosti i ponašanja kod riba. Također moramo imati na umu, da dio te ribe kasnije jedemo upravo mi, ljudski potrošači, koji opet indirektnim putem unosimo te iste kemikalije u svoj organizam.
BPA (Bisfenol A) je kancerogena kemikalija koja se nalazi u svakodnevnoj plastičnoj ambalaži, uključujući plastične boce. Sveučilište Exeter testiralo je uzorke urina 94 adolescenta i 86 posto njih imalo je BPA u svojem tijelu. Ova kemikalija povezana je s rakom prostate i rakom dojke, a oponaša ženski hormon estrogen. Također je ustanovljeno da smanjuje broj spermija kod muškaraca. Većina ljudi izložena je Bisfenolu A svakodnevno, te je vrlo teško običnom promjenom prehrane smanjiti izloženost Bisfenolu A, ponajviše iz razloga što prema postojećim propisima nije moguće odrediti u kojoj se sve ambalaži sporna kemikalija nalazi. Europska agencija za kemikalije već je proglasila BPA opasnim po ljudsko zdravlje, no unatoč tome on se nalazi u većini plastičnih proizvoda.
Niska razina testosterona nije nešto što će vas ubiti, ali je nešto što narušava optimalan način života i srozava kvalitetu istog, a najgore od svega, utječe na sve fizičke i psihičke komponente koje muškarca čine muškarcem. Na sreću, nedostatak ovog muškog hormona vidljiv je prema simptomima i može se nadoknaditi promjenom životnih navika, načinom života i prehranom. Isto tako, svi muškarci nemaju istu razinu hormona, te je nekim muškarcima potrebna puno manja razina testosterona da bi on ostvario svoj učinak. Kao što je već rečeno, u obzir primarno treba uzeti starost osobe, a također i njeno fizičko i emocionalno stanje.
Dakle, “feminizacija” novih generacija muškaraca posljedica je više faktora; izloženosti opasnim kemikalijama s kojima svakodnevno dolazimo u doticaj, sveprisutne duhovne degradacije koja je dovela do psihološke, političke i spolne indoktrinacije, a u svemu su najugroženija djeca u fizičkom i psihološkom razvoju.
Što znači biti muškarac?
Zbog propasti tradicionalne obitelji i nepostojanja prava na neku vrst inicijacije, mnogim dječacima nedostaju muški uzori koji bi im pokazali put do muškosti, pa se pojavljuju u odrasloj dobi zaglavivši u onome što su autori Robert Moore i Douglas Gillette nazivali “dječačka psihologija”.
Prvo ćemo odvratiti pogled od suvremene zapadne kulture, koja je preplavljena idejama koje muškost vide kao otrovnu, i pristupaju temi muškosti s antropološkog gledišta. Oslanjajući se na klasičnu knjigu Davida Gilmora Manhood in the Making, istražit ćemo što su različite kulture diljem svijeta mislile o pitanju “što znači biti muškarac?”. Svrha ovog ispitivanja bit će izoliranje osobina, vrlina i stavova bitnih za muškost, stvarajući tako “kartu muškosti” koju možemo koristiti za nadrastanje psihologije dječaka i postizanje dobrobiti koje su, međukulturno, pravo moćnog čovjeka.
“U sadašnjoj krizi muškosti ne trebamo, kako neke feministice kažu, manje muške moći. Treba nam više moći. Ali treba nam više zrele muške moći. Treba nam više muške psihologije. Moramo razviti osjećaj smirenosti prema muškoj moći pa ne moramo glumiti dominantno, obespravljujuće ponašanje prema drugima.” – Robert Moore i Douglas Gillette: Kralj, ratnik, mađioničar, ljubavnik
Za početak moramo razlikovati biološku muškost i muževnost. Praktično sve kulture diljem svijeta priznaju da je čovjek biološki muškarac zahvaljujući tome što je rođen s muškim reproduktivnim organima. S druge strane, muževnost nije definirana samo prisutnošću fizičkih karakteristika; to se mora postići.
Aboriginalno pleme Fox iz Iowe postizanje muževnosti naziva “velikim nemogućim”, što samo rijetki majstori mogu postići.
Za razliku od biološkog spola, muževnost nije datost već nagrada koju treba osvojiti.
Kao što je američki pisac 20. stoljeća Norman Mailer napisao: Nitko se nije rodio kao muškarac; zaradili ste muškost pod uvjetom da ste dovoljno dobri, dovoljno hrabri.
Ili kako objašnjava David Gilmore: “Stalno se ponavlja mišljenje da se stvarna muškost razlikuje od anatomske muškosti, da to nije prirodno stanje koje nastaje spontano putem biološkog sazrijevanja, već je to nesigurno ili umjetno stanje koje dječaci moraju pobijediti protiv moćnih izgleda. Ova ponavljana predodžba da je muškost problematična nalazi se među najjednostavnijim lovcima i ribarima, među seljacima i sofisticiranim urbanim ljudima; nalazi se na svim kontinentima i u svim sredinama.”
Psihološka regresija
Da bismo razumjeli zašto je gotovo općenito prihvaćeno da su pravi muškarci stvoreni, a ne rođeni, moramo istražiti ono što se međukulturno smatra najvećom prijetnjom čovječanstvu: psihološku regresiju.
Za razliku od drugih sisavaca koje na ovaj svijet izlaze s određenim stupnjem autonomije, prva godina ljudskog života prolazi u dugotrajnom stanju ovisnosti o majci. Kao što je fetus fizički sadržan u majci prije rođenja, tako se u prvoj godini života može reći da je dojenče psihološki “u” majci.
Iz perspektive dojenčeta, majka se simbolično pojavljuje kao Velika Majka – ona je dječji svijet i pruža ljubav, sigurnost, toplinu, zaštitu i sve-hranjive dojke. Nakon prve godine života dijete ulazi u fazu koju je Margaret Mahler nazvala “odvojenom individuacijom”. Rastuća svijest dojenčeta o sebi odvojenom od majke zajedno s povećanjem tjelesne pokretljivosti označava fazu u kojoj se od djeteta očekuje razvoj autonomije i samo-identiteta.
Iako i djevojčice i dječaci doživljavaju rastuće bolove povezane s ovom fazom razvoja, to je faza koja se može pokazati posebno teškom za dječake. Jer dok djevojčino prethodno psihološko uranjanje u majku služi promicanju njezinog ženskog identiteta, dječak, da bi postigao muški identitet, mora poništiti svoju identifikaciju s majkom i ženskim svijetom kako bi ušao u svijet muškaraca.
“Poseban problem s kojim se dječak u ovom trenutku suočava jest prevladavanje prijašnjeg osjećaja jedinstva s majkom kako bi se postigao neovisan identitet koji je njegova kultura definirala kao muški … Djevojka ne doživljava ovaj problem tako akutno, prema ovoj teoriji, jer je njezina ženstvenost pojačana njezinim izvornim simbiotskim jedinstvom s majkom, identifikacijom s njom koja prethodi samo-identitetu i koja kulminira vlastitim majčinstvom. U većini društava, osjećaj djetinjstva kao neovisnog mora uključivati osjećaj sebe različitog od svoje majke, odvojenog od nje i u ego-identitetu i u društvenoj ulozi. Stoga za dječaka zadatak razdvajanja i individuacije nosi dodatni teret i opasnost. ” – David Gilmore: Muškost u stvaranju
Kroz povijest, prava na inicijaciju pomagala su dječacima u procesu razdvajanja-individuacije. Kroz kušnje i testove koje nadziru muški starci dječak “umire” i “preporađa se” u muškarca.
“Ženstvenost se prirodno razvija, dok se muškost mora postići; i tu stupa muški ritualni kult.” – Gilbert Herdt: Rituali muškosti
No, na suvremenom Zapadu adekvatni muški uzor sposoban pokrenuti dječaka u muškost rijedak je. Mnogi muškarci postaju odrasli, a da nisu napustili majčinu psihološku utrobu. Zbog toga što nisu naučeni kako prihvatiti borbu, postati samostalni i upustiti se u neprestani pothvat koji se od kulturnog potencijala očekuje u različitim kulturama, mnoge ljude izjeda letargija, želja da izbjegnu stvarnost i pobjegnu od opasnosti tražeći utjehu s majčine strane. Oni podležu onome što je Thomas Gregor u svojoj studiji o brazilskom plemenu Mehinaku nazvao željom da “… krenu putem povratka u fuziju s majkom i dječjim užicima”. Ili drugim riječima, konzumira ih ono što je Carl Jung nazvao “… duhom regresije, koji nam prijeti ropstvom nad majkom i rastvaranjem i izumiranjem u nesvjesnom.”
Podležući duhu regresije usvajamo stilove života suprotne muškosti. Jedan takav način života na koji je Jung više puta upozoravao je ono što se u mitološkom smislu naziva incestuoznim brakom s majkom, pri čemu se ostaje u psihološkoj utrobi majke do duboke starosti.
“Ako je ova situacija dramatizirana … onda se pred vama na psihološkoj pozornici pojavljuje čovjek koji živi regresivno, traži svoje djetinjstvo i svoju majku, bježeći iz hladnog okrutnog svijeta koji mu uskraćuje razumijevanje. Često se pored njega pojavljuje majka koja očito ne pokazuje ni najmanje brige da bi njezin sinčić trebao postati muškarac, ali koji neumornim trudom i samozapaljenjem truda zanemaruje ništa što bi ga moglo spriječiti da odraste i oženi se. Gledate tajnu zavjeru između majke i sina i kako jedni drugima pomažu u izdaji života.”
Drugi koji su obuzeti duhom regresije mogli bi se osloboditi iz psihološke utrobe majke samo da bi usvojili način života Peer Gynta, koji je psiholog Rollo May nazvao “mitom o muškarcima u 20. stoljeću”.
“Peer Gynt je mit, odnosno životni obrazac, muškarca kojeg karakteriziraju dvije želje … Jedna želja je da mu se žene dive, a druga da se o njima brinu iste žene. Prva želja dovodi do mačističkog ponašanja: hvalisavac, hvali se i grandiozan je. No, sva ta prividna moć u službi je zadovoljstva žene, figurativne Kraljice, kako bi druga želja bila zadovoljena … ove dvije želje su proturječne. Žena je ta koja ima konačni sud i, shodno tome, moć nad njim. Bez obzira na to koliko se doimao kao razmetljivi gospodar sa svojim raznim ženama, on je u stvarnosti rob koji služi kraljici. Njegovo samopoštovanje i njegova slika o sebi ovisi o njezinom osmijehu, njezinom odobravanju. ” – Rollo May: Plač za mitom “
Duh regresije također može dovesti do usvajanja štetnih stilova života koji nisu usmjereni na psihološku ovisnost o ženi.
Kao što Erich Neumann tvrdi u svojoj knjizi Strah od ženskog, umor u svijetu, neurotična bolest ili mirno prihvaćanje uobičajenog u pokušaju izbjegavanja borbe, sve može značiti da je duh regresije aktivan u našem umu.
“Regresije ove vrste … ne izazivaju samo tipične anksiozne neuroze i fobije, već i, a osobito, ovisnosti i, ako je ego u velikoj mjeri uništen, psihoze.” – Erich Neumann: Strah od ženstvenosti
Herojski stav kao protuotrov
Da bismo se oslobodili duha regresije i krenuli prema muškosti, moramo njegovati herojski stav.
Ovaj stav izražen je u bezbroj mitova, a jedan od najznačajnijih je germanska priča o Tannhauseru i Veneri.
U ovom mitu vitezu Tannhauseru prilazi lijepa božica Venera koja ga zamoli da joj se pridruži na planini Venusburg gdje obećava da će ona i njeni polaznici, Naiade i Sirene zadovoljiti svaku njegovu želju. Tannhauser prihvaća njezinu ponudu i ostaje u ovom rajskom ženskom svijetu godinu dana, no ubrzo postaje umoran i obuzet je intenzivnim moralnim sukobom.
Treba li ostati na Venusbergu gdje mu se ispunjavaju svaka želja i prohtjev za užitkom? Ili bi se trebao odreći ovog pasivnog i ovisnog života i ponovno prihvatiti značajnu borbu u svijetu?
Nakon mučnog vijećanja, Tannhauser odlučuje napustiti Venusberg. “Moram se vratiti u svijet ljudi. Spreman sam za bitku, čak i za smrt i ništavilo.”
Komentirajući ovaj mit David Gilmore piše: “Vitez je savladao najprimitivniji zahtjev principa užitka – iskušenje da se utopi u naručju svemoćne žene, da se povuče u pustu čahuru zadovoljstva i sigurnosti.”
Istražujući kako kulture diljem svijeta shvaćaju muškost, možemo izgraditi “kartu herojske muškosti” koju možemo koristiti u svojoj potrazi za sazrijevanjem izvan ograničavajućih granica dječačke psihologije. Dok to činimo, možemo shvatiti zašto tvrdnja da je muškost toksična nije samo pogrešna, već i opasna.
Jer muškost nije oruđe ugnjetavanja. To je prije kulturni konstrukt namijenjen promicanju psihološkog razvoja dječaka u muškarce sposobne podržati sigurnost i prosperitet društva.
Ili kako David Gilmore sažima: “Od “pravih” ljudi se očekuje da ukrote prirodu kako bi ponovno stvorili i ojačali osnovne srodničke jedinice svog društva; to jest, voljom iznova izmislili i održali društveni poredak, stvorili nešto vrijedno ni iz čega”.
Herojska kvaliteta muževnosti leži u usmjeravanju sebe i u disciplini, u apsolutnom oslanjanju na sebe. Kad se ideali muškosti izgube ili iskrive, društvo postaje sklono raspadanju zbog unutarnjih i vanjskih prijetnji.
Ili kako kaže često citirana izreka Michaela Hopfa: “Slabi ljudi stvaraju teška vremena.”
Academy of Ideas / ATMA / tribun.hr