Prije nekoliko godina, sasvim slučajno (iako slučajnosti u biti ne postoje) otkrila sam knjigu, žensku Bibliju, “Žene koje trče s vukovima”. Knjigu koju bi svaka žena koja želi upoznati onu divlju stranu sebe, koja želi prigrliti sebe i rasti, trebala posjedovati.
Imati ju u svojim rukama i upotrijebiti ju kao moćan alat u svim onim situacijama kada joj je potreban vjetar u leđa. Sve se mi borimo za opstanak, borimo za naše mjesto u društvu, hrvajući se s rigidnim pravilima, pokušavajući uhvatiti zrak, jasno reći što nosimo na duši. Jasno izgovoriti što želimo, a da pri tome ne marimo za tolike osuđujuće poglede ispod obrva. Ratujemo, krvarimo, obolimo, ozdravimo, padnemo, plačemo, ginemo, rađamo se, dižemo se, bivamo odbačene, gladujemo.
I tako, tijekom ovih dana, u kojima nanovo doživljavam nova rađanja i umiranja, po tko zna koji put posegnuh za tom Biblijom, uranjajući u svijet autohtonih bajki koje je autorica knjige pronicljivo analizirala, te nam time podarila odgovore kako razumjeti unutarnji svijet žene. Čitajući jednu od tih bajki, uz svu psihoanalizu napisanih riječi, naišla sam na riječi koje su u meni duboko zavibrirale, tresući me do same moje kore. Riječi “kultura mrtvih žena”.
Zastala sam!
Vraćajući se na odlomak koji je vodio prema tom zaključku, prema tom objašnjenju, prema putu kako uopće dolazimo do toga da izgubimo svoju vitalnost, te počnemo sumnjati u sebe. Mislim da duboko u sebi, u svojoj utrobi, u svojoj maternici, u centru našeg življenja i seksualnosti, shvaćamo i osjećamo kada dođe trenutak gubljenja živosti, ludosti, zadovoljstva, one fine naslade. Itekako smo svjesne kada stvari, situacije, društvo, mi, ne funkcioniramo.
Kada izostanak sreće i životnog zadovoljstva je toliko vidljiv u našim upalim očima, koje se već dugo nisu raširile od zaljubljenosti u život. To su oni životni trenutci u kojima smo odlučile biti poslušne, tobože dobre (što god to značilo), te time zatomili onu svoju pravu JA, svoju prijateljicu koja nam nikako ne želi loše, već želi da prigrlimo svu svoju ekscentričnost, kreativnost, seksualnost, divljost kojom dolazimo na ovaj svijet. Na ovaj svijet nismo stupili kako bi vodili dosadne živote, koje bi nam krojili oni koji su isto tako dosadni, jer sve luckaste pojmove stavili su pod zajednički nazivnik, a to je grijeh. Glupost!
Kako išta od toga može biti grješno? Kako ostvarenje sebe, pa čak i kroz padove i ne tako mudre izbore, može biti loše? Nikako! Sve su to lekcije (iako ih neki nakupiše mnogo) koje nas vode što kvalitetnijem, dubljem i u konačnici mudrijem razumijevanju sebe. Biti pokoran, poslušan, prezirati drukčije, stvara licemjerno društvo. Naime, svatko, ali baš svatko od nas silno želi ostvariti sebe.
Silno želi otkriti tko je, smijati se glasno, pjevati povlačeći zvuk iz zemljine kore, plesati svojim tijelom, ne grčeći niti jedan njegov dio. Svatko od nas ne želi da mu se uskrati pravo voljenja, određujući mu koga će voljeti, kako će ga voljeti. Svatko od nas želi plesati svoj životni ples, vodeći ljubav s onim koji ga u potpunosti prihvaća onakvim kakav jest, grleći joj/mu mane i vrline, dualnosti, polaritete, jedinstvenost.
Widget not in any sidebars
Clarissa Pinkola Estes, autorica knjige “Žene koje trče s vukovima” napisala je: “Govorite, mislite i djelujte samo pokorno, neće biti mnogo kreativnih sokova. Svaka skupina, društvo, institucija ili organizacija koja potiče žene da preziru ekscentrično, da budu sumnjičave prema novome i neobičnom, da izbjegavaju žar, vitalnost i inovativnost, te da obezličuje osobno, traži kulturu mrtvih žena.”
Bolno mi je gledati, slušati, čuti, kada društvo u kojem živimo i dalje pokušava sniziti ulogu žene, nasilno ili pak pasivnoagresivno ukloniti slojeve koji ju čine upravo onom što ona jest, žena. Bolnije mi je kada joj upravo to i čine žene. Kada žena ženu smanji, ukalja, javno ju prozove, podigne najveći kamen i prva ga baci i zada joj smrtonosni udarac.
Shvaćam, nećemo se uvijek voljeti, nerijetko ćemo se neprijateljski promatrati, te osuditi jedna drugu pred muškim auditorijem. No, možemo li barem početi vježbati da to više ne činimo? Možemo li se za početak pretvarati, dok uistinu ne shvatimo da na kraju imamo jedna drugu kao saveznicu, a ne kao dušmana? Možemo li dozvoliti jedna drugoj ono što i same toliko priželjkujemo, što i same toliko želimo? Možemo li ne-dozvoliti frustriranim muškarcima i ženama zauzimanje prostora u kojem će njihova mizoginija nadvladati i narušiti atmosferu svih životnih prostora koji bi trebali biti ispunjeni radošću?
Vježbom do savršenstva, do mijenjanja svijesti, do ženskog ratništva kojim ćemo po tko zna koji put u čovječanstvu dići svoje glasove i izboriti se, ako ne za nas, onda za naše kćeri, unuke, učenice, prijateljice i otvoriti njihova grla. Grla iz kojeg će se zaoriti glas, koji neće biti nasilan, već nježan i snažan, moćan. Glas koji će jasno dati do znanja svim ignorantima da nitko nije rođen da bi živio u ropstvu, u gladi, u patološkoj žudnji.
Svi, muškarci i žene, jasno i što glasnije moraju zdravo veličati tijelo i duh svakog bića. Ne smatrajući se više vrijednim života od onog drugog, ne umanjujući ulogu niti jednog bića koje pokušava pronaći sebe.
Činit ćemo izbore koji nam neće donijeti prosperitet, izgovarat ćemo riječi koje neće graditi, nego će razarati, hodat ćemo i stranputicom, bit ćemo depresivne, tužne, gladne i željne ljubavi, vrištat ćemo da nas se primijeti, poslat ćemo milijun sms-ova, pokušavat ćemo zadobiti nečiju pažnju, moliti za ljubav. Da, i?
Pokažite mi nekog tko nešto od toga nije učinio, nekoga tko nije tako ogladnio, pa hlapljivo posezao za tjelesnom hranom i začinima koji ga nisu nasitili. No, to nije razlog za kamenovanje, za odbacivanje, za osudu. To su pokazatelji kako se približilo vrijeme kada sami sebi moramo skinuti okove, svući sa sebe odjeću koja nam više ne pristaje, odjenuti novu odoru, oprostiti se s ljubavnicima s kojima nazadujemo, zatvoriti mnoga poglavlja koja smo započeli, te krenuti pisati knjigu na način koji mi želimo.
Iskreno ispisivati stranice bez razmišljanja o društvu, o robovlasnicima. Pisati na način puštanja naših kreativnih sokova da slatko poteku iz svih naših tjelesnih i umnih pora. Ne izlagati svoje tijelo boli, a duh patnji. Voditi ljubav u sebi, sa sobom, i s novim, onim pravim ljubavnikom. Onim koji će ostati, koji neće odustati, niti nas pokoravati i oblikovati po sebi. Dozvoliti životu oragzmično iskustvo koje će biti uvod u pravo i istinsko buđenje prema življenju kulture živih žena.
Tajana Čosić, tajanacosic2205.wixsite.com
