Koliko je lagano? Pitanje je koje si trebamo postaviti kada želimo znati je li neka naša odluka ispravna, je li neko naše djelovanje u skladu s onime što naša duša želi za nas u ovom ovdje životu. Jer lakoća je znak prirodnog toka života koji teče kroz nas. Onog koji nije kontroliran. Onog u kojemu nema opiranja, borbe, nastojanja da se neki tok ciljano usmjeri kako bi se postigao određeni cilj.
Promotrimo li samo bilo koji djelić netaknute prirode, bilo da je riječ o bilju, životinjama, kamenju, stijenama ili nebeskim tijelima, opazit ćemo da sve u njoj ima svoj flow – živi, odvija se, raste i razvija se, a potom umire i ponovno se rađa bez pritiskanja gumba u bilo kojem smislu. Bez nastojanja da bude drugačije od onoga što je zamislio sam izvor života. Bez potrebe da bude nešto drugo. Nema kontrole, nema opiranja, nema naprezanja. Tako je lagano i tečno. Savršeno.
I onda se pitamo zašto se, kada se nađemo uronjeni u neko prirodno okruženje, osjećamo tako osnaženo, tako prihvaćeno, tako svoje, tako nadahnuto, tako iscijeljeno. Pa zato što u prirodi JEST sve savršeno baš takvo kakvo jest. I onda se i mi, uronjeni u nju, osjećamo jednako tako – bez da bilo što moramo biti. Nema moranja. Samo bivanja onakvima kakvi smo u svojoj suštini.
Mi ljudi jedina smo bića u ovom kozmosu koja imaju svijest i time beskrajne mogućnosti rasta u neslućene visine, širine i dubine, koje su drugim živim i neživim bićima nedokučive. Toliko se trudimo, nastojimo, opiremo se i pokušavamo kontrolirati – i sebe i druge (ljude i ostala bića) – ne bi li postigli savršeno.
No, unatoč beskrajnim mogućnostima rasta u svim smislovima, a osobito u svjesnosti (jer jedino je mi ljudi imamo kao jedinstveni dar života), većina ljudi proživi ovaj život boreći se s njegovim prirodnim tokom. Duboko vjerujem da je taj tok, upravo takav kakav je dan svakom pojedinom od nas, savršen. Savršen zato što je već od samog izvora života (koji je ljubav) zamišljen tako da nas vodi onim putevima koji su za naše najviše dobro.
Najčešće nakon suočavanja s izazovnim životnim iskustvima i okolnostima koje neminovno vode ka transformaciji svega onoga tko je do tada bio (točnije mislio da jest) i u što je do tada vjerovao, u čovjeku proradi glasić „prepusti, otpusti, dopusti“.
Ali! Ako je to pre/ot/do/puštanje kontrolirano u smislu da je stvar čovjekove svjesne odluke ulaska u proces let go, koji je kontroliran, a nije istinsko prepuštanje toku samog života, bez potrebe za bilo kakvom kontrolom i znanjem što će, kako će i hoće li uopće biti, to onda nije pravo prepuštanje. Zašto?
Zato što u njemu nema istinske lakoće. Zato što svaka potreba za kontrolom i svjesnim usmjeravanjem prirodnog toka života remeti taj tok i iznova stvara čvorove (čitaj izazove u životu čovjeka). A kao što je ranije rečeno, upravo je lakoća znak ispravnosti čovjekovog djelovanja.
Stoga samo onaj koji se istinski prepusti toku života, s potpunim povjerenjem u to da će ga sam život uputiti na puteve koji su u tom konkretnom trenutku za njegovo najviše dobro, bez one nekadašnje potrebe da sam kontrolira taj proces – živi lakoću.
I zato, želite li znati jesu li vaše odluke i djelovanja ispravna, samo sebi dopustite da iskreno odgovorite na pitanje „Koliko je lagano?“
Martina Setnik
