Cijelu noć nisam oka sklopio. Stalno sam razmišljao o tomu kako ujutro moram biti krajnje koncentriran pri ustajanju da ne bih, ne daj Bože, ponovo ustao na lijevu nogu. Čak sam i vježbao. Ovako je to išlo. Budući da spavam na desnom kraju kreveta zbog podzemnih voda koje napadaju lijevi kraj mog kreveta, naglo počnem odbrojavati i na “tri!” zbacim pokrivač sa sebe pa, ako ležim na leđima, brzo okrenem glavu udesno, prema kraju kreveta (uz maksimalan rizik ukočenja vratnog mišića), te se spremim na munjevito iskakanje, no, svake sigurnosti radi, prije toga desnu ruku spustim niz desno bedro sve do lista noge da se ne bi, ne dajte svi sveci, lijeva noga izdajnički podvukla pod desnu; ako, pak, ležim na trbuhu, strjelovito se okrenem na leđa i ponovim prethodnu fazu. Potom upalim lampu. Sada dolazi najrizičniji dio. Dugo sam godina, naime, dvojio, treba li najprije podignuti cijeli trup pa tek onda dotaknuti nogom parket ili uraditi obratno. I svi empirijski podatci su pokazali da trebam najprije nogu spustiti na pod jer, ako se na krevetu uspravim, a nemam oslonac noge na podu pa se dogodi daljnja nezgoda da mi se naglo ukoče leđa, mogu tako, bez oslonca, jednostavno pasti na pod i izubijati se.
Tu vježbu sam od ponoći do tri ujutro toliko puta ponovio da je i podzemnim vodama jamačno već dosadilo.
E, draga moja ljevonoga braćo, maslov bi to bio med kada bi ovo bio jedini moj dnevni ritual vezan za lijevu nogu. Neeee! Kad izlazim iz autobusa, iz samoposluge, iz kina, kad, uopće, niodakle ne izlazim, već se, naprimjer, u mislima nađem u ljekarni, moram paziti kojom nogom iskoračujem.
I da sad, ovog trena, ne daj Gospodine moj, umrem, premda sam u šestom desetljeću života, tražio bih da mi se na grob ukleše da sam živio samo trideset godina jer mi je pola života propalo u onim danima kad sam ustajao na lijevu nogu. I ne samo da mi je taj dio propao, već je bacio i strašnu sjenu na onaj zdravi dio kad sam uredno ustajao na desnu nogu.
No, Bogu hvala, jutros je sve u redu.
Uredno sam ustao, skuhao kavu, sjeo u dnevni boravak i uključio televizor. E, pazite sad! Nije to kod mene kao kod ostalih. Moja pedantnost zahtijeva da i doslovno otvorim tu kutiju s elektrodama i lampicama da vidim je li se, tijekom noći, dok sam ja vježbao, nakupio novi sloj prašine u njenoj unutrašnjosti. Jer prašina ne samo da je opasna po estetiku, već inducira i drugu prašinu u stanu, pa prašina na prašinu, alergija na alergiju i eto ti zla belajskoga, zdravstvenoga. Zadržimo se još jedan trenutak kod ovoga. Što mislite kolike su htjele, pokraj mene ovako samoorganiziranog, cijeli život buljiti u tu magičnu kutiju sjedeći na kauču? Ali su uvijek padale na testu kada bih započeo s demontažom te kutije. Jedna me je čak ucijenila: ili ona ili televizor pun prašine. Ali ja sam znao – ako se ovako ponaša u dnevnom boravku, kakve li će mi scene tek priređivati kod mog ustajanja? I tako ostadoh u samoći, ako se takvim može nazvati ovo ugodno druženje sa samim sobom.
No, dobro, sklopih televizor, nema prašine, premda mi je jedno bijelo zrnce na katodi A 063 C (imam posebni šifrarnik radi lakšeg snalaženja) bilo krajnje sumnjivo.
Sad na red dolazi stvarno uključivanje.
I što ćete sad vidjeti, na televizoru je upravo počela emisija usko vezana za moju stručnu opsesiju: TV Kalendar. Riječ je o zračnom desantu na Drvar što ga je Hitler tijekom Drugog svjetskog rata poduzeo da bi se domogao Titove glave. Dakako, bez uspjeha.
Mogli su Hitler i njegov najuži stožer danonoćno lupati glavama, mogli su svi vojni stratezi svijeta na vojnim akademijama desetljećima izučavati spomenutu akciju i pitati se se zašto je premoćna sila tom prilikom krahirala, meni je, učas, i prije isteka desete sekunde trajanja dokumentarnog filma, sve bilo kristalno jasno.
Pa, glupi Hitleru, akcija ti je propala zato što ti je najveći dio padobranaca iz zračnih jedrilica iskakao zakoračivši u ambis – lijevom nogom!
Autor: Zlatko Tomić
[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2012/10/Zlatko-Tomić1.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]