Obično nismo svjesni kakvom vrstom ljubavi volimo. Ne znamo ni koju vrstu odnosa skrivamo iza onoga što zovemo odnosom. Primjerice, gledajući sa stajališta arhetipova, žena nakon poroda shvaća da njen muž nije ono što je mislila, ona vidi onu moćnu figuru arhetipa Animusa kojeg se većina žena plaši i od tog straha se okreće žrtvi, plakanju i privlačenja pažnje svog malog djeteta koje da bi ‘spasilo’ svoju majku, pokušava brigom zadobiti njenu pažnju.
Majka tako iz straha od napuštanja i susreta s pravom odgovornom ljubavi, bježi u svijet manipulacije djeteta koje se istodobno boji izgubiti jedini odnos kojeg zna od dolaska na svijet. Na taj način majka raznim ispadima traži pažnju djeteta, koje popušta na majčine zahtjeve i nakon toga kada odraste traži isti model života. Svojim sažalijevanjem sebe stvara takav odnos u kojem bira osobu koja svojim ispadima i sažalijevanjem privlači pažnju, a on glumi arhetip Spasioca.
Widget not in any sidebars
Postoje različiti modeli skrivanja od stvarnosti ili života, točnije ljubavi, poput bolesti koja predstavlja duboki emocionalni konflikt iza kojeg se skrivamo kada smo bolesni. Najveći i onaj neprevladani jest strah od smrti. Kada spomenem smrt, poneki smatraju da se tu ulazi u sferu duhovnosti, ali prevarili bi se. Mnogi psihoterapeuti znaju kako je i smrt jedan oblik skrivanja od stvarnosti iako ne smatraju da postoji život poslije života. U yogi taj strah zovemo abinivesha i smatra se da je to najdublji strah. Smrt je najdublji način manipulacije kojeg činimo kao ljudi, programirano. No, generacije koje dolaze će se više baviti tom temom pogotovo u otkrivanju nove medicine koja će bolest tretirati kao duboki emocionalni konflikt. No, ako se vratimo na ljubav sažaljenja, pokušajte vidjeti ovaj mehanizam koji je duboko ukorijenjen u kulturi u kojoj živimo i njega čak tako lijepo ukomponiramo u kršćanski koncept u kojem je ljubav krivo interpretirana kroz žrtvu. S druge strane, oni koji su doživjeli sasvim suprotan koncept odnosa u domu poput hladnoće i neizražavanja emocija, lako prihvaćaju budizam kojeg se, također krivo interpretira, odnosno da ulaskom u nirvanu dokidamo krug patnje i tako se izbjegava ekstaza koju propagira hinduizam. To je isto tako koncept krive interpretacije ili izbjegavanja susreta s traumom života i pokušaja da se izbjegne transformacija tog iskustva kroz prihvaćanja činjenice života, njegovih suprotnosti koje jedino ljubav objedinjava.
Iako bi mi trebalo puno više vremena da ovaj koncept interpretiram (više u mojim knjigama), važno je vidjeti kako upadamo u već razrađene i prihvaćene vanjske sheme života kao gotove formule života koje su potpuno krivo interpretirale iskustvo, poput spomenute ljubavi sažaljenja. Da ponovimo, u tom odnosu se lako identificiramo sa Spasiocem, igrajući tu ulogu u kojoj smo lišeni refleksije sebe tj. svog jednosmjernog davanja. Mi dajemo na način u kojem smo lišeni primanja ljubavi jer negdje duboko u sebi smatramo da ne zaslužujemo ljubav. Birajući ovaj odnos, zaštićen sam od doživljaja ljubavi, živim arhetip u kojem imam sigurnu luku ili patnju poput žrtve, kao rezervni plan u kojem obnavljam ljubav sažaljenja.
Jednom i drugom paše ovakav odnos, dok se sreća i radost izbjegava kao doživljaj ljubavi. S druge strane, ne bi se smjeli bojati patnje i boli jer to su iskustva koja nas produbljuju, čine nas samosvjesnim i sposobnim za ljubav. Sretan ili dosadan život bez iskustva je besmislen i u njemu nema prostora za učenje kroz spomenute labirinte. To je život bez soli, bez doživljaja mogućnosti i ulaska u rijeku promjena. Kada shvatimo najdublju činjenicu da su nesretne ljubavi koncepti skrivanja od prave ljubavi, a da ne govorimo o ratovima ili siromaštvu koji su, također koncepti manipulacije, shvatit ćemo igru zvanu život.
Nikola Žuvela, vedski-jyotish.net
