Kada si imao samo sedam godina, roditelji su ti se rastali i najviše si vremena provodio u mom dvorištu.
Igrali smo se u pijesku, sa autićima jer se nisi želio igrati sa mojim lutkama, a ja sam htjela da ti budeš sretan.
Widget not in any sidebars
Kasnije smo godine proveli sjedeći na zidiću pored ceste i smišljali kako da provedemo duge ljetne mjesece školskih praznika, ali uglavnom smo samo sjedili… i pričali…
Sa petnaest si otišao u Zagreb u srednju školu i dolazio samo vikendom. Tada si pričao o nekom dugom svijetu kojeg sam ja mogla vidjeti samo kroz tvoje oči.
A onda su došli drugi ljudi i njihove priče koje su se ispreplele sa našima.
Oženio si se i dobio dijete. Ja sam se udala i stigli su klinci.
Ali prva osoba koju si nazvao da joj kažeš kako je ona otišla sa drugim i uzela ti Doru, bila sam ja. I nije bilo važno što se prije toga nismo čuli šest mjeseci, jer… vrijeme i tako ne postoji, to si tvrdio oduvijek.
A onda je počelo… Alkohol. Nemir. Pa još više alkohola. I beskrajna rijeka mojih riječi da nisi ti kriv na bujicu tuge kojoj se nikako nije nazirao kraj.
Toliko sam puta željela odustati jer su se sve moje riječi odbijale od tebe kao od zida. I što sam više željela pomoći, to si ti postajao sve tvrdoglaviji i uporniji u svojoj namjeri da se upropastiš.
A onda sam te vidjela kako sjediš na onom istom zidiću uz cestu i pričaš mojim klincima..
I sjetila se..kako si hranio sve mačke u ulici marendom koju ne bi pojeo u školi.
Kako si se znao vratiti iz Zagreba sa podljevom ispod oka jer si uvijek branio nekog mlađeg i slabijeg od sebe…
Kako si od prve plaće napunio bunker igračkama za djecu u bolnici na Kantridi…
Sjetila sam se… kako si odrastao sam, bez podrške i pomoći… i kako ne poznajem boljeg čovjeka od tebe…
Ljude ne volimo zato jer imaju boju kose koja nam se sviđa… Ne volimo ih niti zbog njihovih prekrasnih očiju ili prćastog nosa.
Volimo ih zbog priče koju nose u sebi, a koja se pisala od prvog dana od kada su počeli sa nama dijeliti ovaj nevjerojatni planet. I svaki događaj u njihovom životu, sitna uspomena ili veliki doživljaj, oblikovao ih je da budu specifični kao otisak prsta, jedinstveni zbog priče koju nose, a ne postoje dvije identične. I zbog tih priča, koje su ih oblikovale… koje su nas oblikovale… biramo prijatelje, zaljubljujemo se u partnere… dijelimo i ispreplićemo živote…
I nemojte misliti da je u toj priči bilo koji detalj nebitan. I najmanja sitnica predstavlja nit u tapiseriji, a koju je nemoguće izvući da se čitavo umjetničko djelo života ne uništi.
Ali ono što se može učiniti je umetnuti tkanje u popucale i istrošene dijelove kada se zbog težine tereta i godina učini da se sve počinje raspadati.
Potrebno je znanje, energija i vrijeme da zacijeli rana koja se možda tek sada vidi, a nastala je davno.
Potrebno je strpljenje i trud da se malo po malo ispuni praznina koja postoji ispod kože, a naizgled je nevidljiva.
I potrebna je ljubav da sve to poveže… jer ljude volite zbog priče koju nose u sebi i emocije koju vam daju.
Tekst napisala:
Iva Mladenić Radošević
certificirani terapeut brze transformacije
certificirani hipnoterapeut
