Događa se da nakon iskustva izdaje, često doživljenog već u djetinjstvu u obiteljskim odnosima, nepovjerenje i strah od ponovne patnje budu takvi da nas potiču na skrivanje svoje ranjivosti od drugoga, sprječavajući nas u stvaranju intimnosti, stvarne i potpune, koja nas otkriva drugome. Često bijeg od intimnosti krije obrambenu strategiju, način da se ne pati, da se ne ponovi to bolno iskustvo iz prošlosti.
Kad se spomene intimnost, većina ljudi pomisli na seks. To je prva asocijacija i ono što se najviše vidi izvana. Međutim, ono što dugoročno održava partnerski odnos nije samo fizička privlačnost, nego način na koji se dvoje ljudi usude biti iskreni jedno pred drugim, bez maski i glume. Intimnost u vezi znači da imamo prostor u kojem možemo izreći ono što stvarno osjećamo i mislimo, a da se ne bojimo ismijavanja, osude ili napuštanja.
Mnogima je upravo to najteži dio. Ako je netko odrastao u okruženju u kojem su prisutne izdaje, laži, emocionalna hladnoća ili kritiziranje, vrlo rano nauči da je opasno biti otvoren. Povjerenje je tada poljuljano već u djetinjstvu. U odrasloj dobi takva osoba možda jako želi blizinu, ali istovremeno čuva sebe iza gustih obrambenih zidova.
Strah od ponovne povrede potiče skrivanje ranjivosti, a to ima cijenu: intimnost u vezi ostaje površna ili fragmentirana. Naizgled sve funkcionira, ali najdublji slojevi ne dolaze na vidjelo. Bijeg od intimnosti tada djeluje kao zaštita od boli, no u stvarnosti nas sprječava da ikada doživimo odnos u kojem se osjećamo iskreno viđeno.
Složenost odnosa i teret prošlosti
Partnerski odnosi nikada nisu prostor u kojem se susreću dvije „čiste“ osobe bez povijesti. U njih unosimo nade, očekivanja, stare strahove, nedovršene priče, uvjerenja o sebi i drugima. U jednom odnosu skuplja se puno više od onoga što se događa u sadašnjosti.
Kada ne razumijemo što intimnost u vezi zapravo znači, često nesvjesno gradimo model koji izvana djeluje čvrsto, a iznutra je krut. Par se tada zatvara od svijeta, ali se istovremeno zatvara i iznutra: nema istinskog otvaranja, nema razgovora o stvarnim osjećajima, nema priznanja ranjivosti. Stvara se iluzija sigurnosti, ali ne i stvarna emocionalna bliskost.
Intimnost se tada svodi na ideju da je dovoljno imati svoj mali svijet u kojem „nitko sa strane ne smije dirati“, umjesto da se stvori prostor u kojem partneri jedno drugo vide u složenosti, uključujući i ono što je teško, zbunjujuće ili bolno.
Kada je u djetinjstvu postojala izdaja, ismijavanje ili emocionalno napuštanje, nije čudno da kasnije u životu dolazi do povlačenja. Osoba ne želi još jednom prolaziti kroz isto. U tom smislu strah ima logiku. Problem nastaje kada isti taj strah upravlja sadašnjom vezom i onemogućava iskustvo intimnosti koja je danas moguća.
Strah od intimnosti kao obrambena strategija
Bijeg od intimnosti u pravilu nije hladnoća, nego način da se izbjegne patnja. Umjesto da se ponovno riskira povreda, osoba bira kontrolu, zatvorenost, emocionalni oprez. To kratkoročno smiruje nervni sustav, ali dugoročno stvara osjećaj usamljenosti – čak i dok je netko u vezi.
Intimnost u vezi znači biti spreman dopustiti drugome da vidi nesigurnosti, ožiljke, dileme i unutarnje konflikte. Upravo tu mnogi zastanu. Ranjivost se doživljava kao slabost, a ne kao ključ dublje povezanosti.
Prihvaćanje ranjivosti u paru ne znači odustajanje od sebe, već suprotno – zahtijeva jasnu svijest o vlastitim granicama i identitetu. Kada osoba zna tko je, ne boji se toliko biti viđena. Ne gubi se u odnosu, ne stapa se, nego donosi sebe u cijelosti.
Samopoštovanje, individualnost i emocionalna intimnost
Za intiman odnos potrebna je kombinacija samopoštovanja, samospoznaje i poštovanja tuđe individualnosti. Partneri koji se doista žele susresti na dubljoj razini prihvaćaju činjenicu da u vezu ulaze dvije različite osobe, sa svojim karakterima, iskustvima i ranama.
Samospoznaja pomaže da prepoznamo trenutke kada na partnera projiciramo ono što ne pripada njemu, nego našoj prošlosti. Ponekad reagiramo iz starih rana, a ne iz onoga što se sada stvarno događa. U partnerskom odnosu to je vrlo česta pojava.
Neosuđivanje u intimnosti znači da priznajemo: i partner u vezu donosi vlastite povrede i projekcije. Nitko nije izuzetak. Netko tko nas voli može nesvjesno učiniti nešto što nas boli, ne zato što želi povrijediti, nego zato što ni sam nema razjašnjene sve svoje unutarnje sadržaje.
Kada se to razumije, prestajemo sve tumačiti kao osobni napad. Umjesto toga otvara se prostor za razgovor: što u meni reagira, a što u tebi, što je staro, a što zaista pripada nama danas?
Primjer: strah, strast i različite potrebe u vezi
Zamislimo osobu koja se panično boji visine. U djetinjstvu je doživjela traumatično iskustvo na panoramskom kotaču i tijelo je zapamtilo tu situaciju kao čistu opasnost. Godinama kasnije, njezin partner obožava planine i planinarenje mu donosi osjećaj slobode i smisla.
On u odlasku u planine vidi radost i punjenje energije, ona vidi prijetnju. Ako se o tome ne razgovara otvoreno, nastaje sukob: partner koji voli planine osjeća se sputano, partner koji se boji visine osjeća se neshvaćeno. Strah jedne osobe tada postaje kočnica za strast druge.
U zdravoj intimnosti u vezi ovakva situacija može postati prilika za rast. Partner koji se boji visine uz podršku može shvatiti da se ne radi o tome da „planine jesu opasnost“, nego da tijelo reagira na stari doživljaj. Partner koji voli planine može naučiti ne shvaćati njezin strah osobno, nego kao dio njezine priče.
Samopoštovanje tu igra bitnu ulogu. Kada ga imamo, lakše je ne poistovjetiti se s partnerovim strahom ili povredom. Lakše je čuti: „Tebi je ovo teško“ i istovremeno reći: „Meni je ovo važno“. Tako se veza ne zaglavljuje na jednoj točki, već traži rješenja – dogovore, korake u kojima se poštuju obje strane.
Ljubaznost i poštovanje kao temelj intimne veze
Ljubaznost prema sebi i drugome pomaže da izađemo iz okvira koje je postavila prošlost. Kada prepoznamo da određeni strah ili reakcija ne pripadaju aktualnoj situaciji, nego starom iskustvu, već smo napravili važan korak.
Tada se u paru postupno stvara ono što bismo mogli nazvati intimnom solidarnošću. To je osjećaj da smo dvoje različitih ljudi koji stoje jedno uz drugo, svjesni vlastitih rana i rana onog drugog, ali umjesto osude biramo razumijevanje.
Iz takvih trenutaka rađa se nova kvaliteta odnosa. Intimnost u vezi više nije samo ugoda i nježnost, nego i sposobnost da se ostane prisutan kroz krize, nesporazume i razočaranja. Par postaje sve povezaniji, zreliji i otporniji, jer svakom izazovu pristupa sa stavom: „Pokušajmo razumjeti što nam se ovdje događa.“
Otvoriti srce, reći istinu o sebi, priznati strah, tugu ili ljutnju, uz rizik da nećemo biti savršeno shvaćeni – to je čin hrabrosti. Povjerenje u drugoga tu je važno, ali jednako je važno povjerenje u sebe: da ćemo znati brinuti o sebi čak i onda kada stvari ne idu glatko.
Intimnost kao prostor istine i sigurnosti
Intimnost u vezi može se promatrati kao živi prostor u kojem se susreću istina i bliskost. To nije stanje bez konflikata, već odnos u kojem se ne bježimo od onoga što je stvarno. Povjerenje, poštovanje, otvorena komunikacija i spremnost da se prepozna vlastita ranjivost stvaraju atmosferu u kojoj dvoje ljudi mogu rasti – zajedno i pojedinačno.
Kada osjetite da osobi nasuprot sebe možete reći ono što Vam je zaista na duši, kada se možete pokazati u svemu što jeste, a odgovor koji dobijete glasi: „Uz mene si sigurna/siguran“, tada se događa nešto što nadilazi samu ideju veze.
To je iskustvo prave emocionalne intimnosti – one koja se temelji na istini, autentičnosti i spremnosti da partneri jedno za drugo doista budu prisutni.
Pripremila: Suzana Dulčić za atma.hr
