Etikete s odjeće lako otklanjamo, jer nas smetaju ili su nam nepotrebne. Ali onih koje sebi i drugima pripisujemo, često se držimo kao pijan plota.
U većini slučajeva, želimo biti okarakterizirani kao dobri, pametni, iskreni i lijepi, dok se na negativne pridjeve ne odazivamo. Karakter je imenica koja se sastoji od pridjeva pa je uobičajeno da jedni drugima kažemo: „Opiši se u dvije,tri riječi“.Tada o sebi obično govorimo ističući vrline, dok mane većinom izostavljamo, sve u dobroj namjeri – da se dopadnemo drugim ljudima, jer tko će me voljeti ako kažem da sam nestrpljiva, sebična i bahata. Bez obzira na sav trud, ljudi će donijeti svoj zaključak i prosuditi kakva sam osoba, stoga nema potrebe da stvaram idealiziranu sliku o sebi.
Pitam se zašto su etikete tako važna stvar u životu, kada one u većini slučajeva zavise od subjektivnog mišljenja? Vjerovatno postoji stotinu ljudi koji će misliti da sam pametna, a moguće je da postoji isti ili čak veći broj onih koji će me smatrati glupom. Kako god bilo, bolje je ispasti glup nego iz aviona. 🙂 Dakle, u određenim situacijama „ispadnemo“ pametni ili glupi, ali to ne znači da smo generalno pametni ili glupi (još uvijek se niko nije podvrgnuo naučnim istraživanjima „pametnosti“ i „glupoće“) Nažalost, tako jednostavno i nonšalantno donosimo sudove o tome tko je pametan, a tko glup, tko je dobar, tko nije, i sl. Vrlo lako donesemo presudu kojom obilježimo čovjeka bez mogućnosti oprosta ili druge šanse.
Mislim da nas etiketiranje puno blokira u nastojanju da pokažemo više ljudskosti jedni prema drugima, jer obično etiketa koju lijepimo drugoj osobi, bez obzira da li je pozitivna ili negativna, nas koči da sagledamo širu sliku zato što od drveta ne vidimo šumu. Ta jedna karakteristika „strši“, čineći da svoje mišljenje baziramo na osnovu nje, propuštajući glavnu nit – objektivnost i činjenicu da smo svi jednaki i zaslužujemo ljudski tretman. Iz osobnog iskustva znam da je davanje etiketa sebi i drugima vrlo duboko usađena navika, koju je teško promijeniti, jer u svakome od nas postoje vrijednosni sistemi po kojima određena ponašanja, i što je još važnije – općenito ljude prosuđujemo i u krajnjoj liniji osuđujemo. Problem nastaje kada nečiji postupak, okarakteriziran kao dobar ili loš, u potpunosti pripišemo karakteru te osobe, ne ulazeći u dublju analizu zašto je to tako. Ići ispod površine stvari znači pokušati razumjeti, s tim da razumijevanje ne znači nužno odobravanje. Ovo nije nimalo lagan zadatak, zato često štedimo energiju i pribjegavamo metodi „po kratkom postupku“.
Koliko brzo i nepromišljeno smo spremni nekog etiketirati, govori koliko sami sebi oštro sudimo. Ako smo blagi prema sebi, bit ćemo milostivi prema drugima, ako smo svjesni vlastitih nesavršenosti, a ipak ih prihvaćamo, prihvatit ćemo i nesavršenosti drugih. Kako god bilo, ako tvrdimo da nam nije stalo do mišljenja drugih ljudi, moramo znati da ni drugima nije stalo do našeg mišljenja. Vjerujem da se prihvaćanjem toga, smanjuje i poriv za „ekspertnim“ procjenjivanjem i ocjenjivanjem sviju oko nas, ali i nas samih. Poznavati uistinu nekog podrazumijeva gledati ispod naljepnica, a upoznavanje nikad ne započinjati sa opisom u dvije, tri riječi.
Anela Merdanović, plavopero777.wordpress.com
