Kad se radi o međuljudskim odnosima, oni su poput ”umreženja” kojima se uključujemo u socijalni fizički svijet. Najčešće u tim međuljudskim odnosima djelujemo po nekim samostvorenim principima, što je sa spiritualnog aspekta neispravno jer te iste principe stvara naš ego.
Nalazimo se na samom vrhuncu materijalizma, provodimo živote disciplinarno radeći poslove koje ne volimo i kolektivno smo učeni djelovati po nekim društvenim principima koji nam osobno zapravo ne odgovaraju. Tu dozu principijalnosti prenjeli smo s poslovnih na svakodnevne međuljudske odnose pa svatko od nas prema drugima djeluje iz svojih osobnih principa koji akumuliraju skladno s našim osobnim iskustvima.
To znači da principa ima minimalno koliko ima i ljudi, a osobni princip je zapravo kreacija ega. Svatko ima svoje akumulirane principe pa zbog toga postoji društvo u kojem se međusobno rangiramo i ne uvažavamo. Društvo u kojem svi sve muče.
Potreba utjerivanja svojih osobnih principa drugim ljudima jer su nam naštetili dolazi kao rezultat povrjeđenosti ega i njegove potrebe za nadjačanjem ega tih drugih ljudi. Time nesvjesno dopuštamo egu da se upliće u razrješavanje naše osobne karme jer kad ego preuzme situaciju on postupa po principima, osvećuje se i time stvara nove loše karmičke utiske.
Ego je koristan proporcionalno svojoj štetnosti. Ego daje iluziju važnosti ”ličnosti koju živimo u ovom životu” i uz to stvara obrambene mehanizme kojima brani tu stvorenu ličnost.
Ego ne živi u realnom sadašnjem trenutku već je rezultat tisuća trenutaka koji su ga stvorili u prošlosti. On ne može racionalno djelovati u sadašnjem trenutku. On osuđuje i procesuira sadašnjost kroz prošlost.
Promatrajući razvoj modernog društva, jačanje materijalizma proporcionalno je s jačanjem egoizma,a što je više egoizma – to je više principa. Što je više principa – to je više inata. Inatom se gomilaju negativni utisci u međuljudskim odnosima.
Kad odaberemo nekome učiniti loše iz principa ili jer mislimo da to zaslužuje, svjesno se petljamo u tuđi karmički put i zapetljavamo svoj vlastiti. Svaka situacija s kojom se susretnemo u životu, bila pozitivna ili negativna, ima svoj dugoročan razlog koji je uvijek dobar za nas jer signalizira rast i promjenu, ne treba se mješati u tuđe puteve. To je egu teško prihvatiti jer on ne želi samo pustiti stvari da idu, ego želi kontrolu.
Podivljali ego postavlja principe,uvjete i zahtjeve i taj nas drži u lošim odnosima s obitelji, prijateljima, susjedima i poslovnim kolegama.
Ego je slika koju smo stvorili o sebi u ovome životu – to je važnost koju smo si evolucijom kao ljudska bića dali jer smo se s vremenom sve teže nosili sa svojom svjesnošću.
Ego je vrsta obrambenog mehanizma. Što se teže nosimo sa svjesnošću o našoj smrtnosti i što dalje znanstveno napredujemo to je naš ego jači, ali ne zbog napretka do kojeg smo došli, već zbog saznanja o apsolutnoj nevažnosti u odnosu na cijeli ovaj multidimenzinalni svemir u kojem se nalazimo. Ego je vrsta distrakcije.
Egu je draže vjerovati u lijepu laž nego ružnu istinu – iako je sama srž laži ružna, a srž istine lijepa. Ego ne cijeni srž i bit stvari, već vanjštinu, jer vanjština ima moć prekriti i zamaskirati prava stanja unutrašnjosti s kojima se ego ne zna nositi.
Piše: Barbara Jutriša /atma.hr
https://www.instagram.com/thaliatore/
