Duga, jaka malodušnost prelazi u podsvijest, pretvara se u snažan program samouništenja i često dovodi do onkologije. To je odbacivanje vaše budućnosti na najsuptilnijoj razini. Ako je osoba unaprijed nezadovoljna budućnošću, ta osoba neće biti puštena u budućnost. Ako ne vjerujemo u sebe u budućnosti, uništavamo strukturu svog “ja”, svoje privremeno tijelo u budućnosti. Stoga je malodušnost samoubojstvo na suptilnom planu.
Malodušnost, potištenost je duboko ukorijenjeno nezadovoljstvo samim sobom, sudbinom i svijetom oko nas. Ovo je nedostatak vjere u budućnost i nedostatak vjere u sebe, to je stalna agresija prema ljubavi.
Ako osoba iznutra teži Bogu kao glavnoj sreći, tada ne ovisi o svijetu oko sebe i ne sjedinjuje se s njim. Kada čovjek izgubi vjeru u Boga i težnju ka Njemu, počinje težiti ovom svijetu i počinje se stapati s njim. A tada se uključuje mehanizam spasa: svijet oko čovjeka počinje se urušavati. Ako čovjek ne vidi Božju volju u onome što se događa, ako je postao jedno sa svijetom, on ne prihvaća to uništenje, ono ga boli i počinje padati u malodušnost.
Ako čovjek ne može prihvatiti takvo spasenje, tada još više klone duhom i sve se više udaljava od Boga. Čovjek gubi svoj cilj. Svrha daje snagu; kada se lažni ciljevi unište, čovjek gubi energiju i podsvjesno ne želi živjeti. Ljudski energetski krug počinje blijedjeti.
Čovjek neće klonuti duhom samo u jednom slučaju: ako mu je cilj jedinstvo s Bogom. Bog je vječan, nemoguće je izgubiti ovaj cilj, stoga će osoba preživjeti u svim uvjetima. Po definiciji, osoba koja je unutarnji vjernik ne može se obeshrabriti. Ako čovjek osjeća da u njemu živi Božansko, onda je Božanska volja, između ostalog, i njegova vlastita volja. Ako se to razumijevanje izgubi, tada se ljudska volja počinje natjecati s Božanskom i što je veći nesklad, to je veća i malodušnost.
Potištenost je nevoljkost da se prinese žrtva Bogu, da se izgubi sadašnjost u korist vječnosti. Ovo je odbacivanje gubitka koji je bio u prošlosti, koji je u sadašnjosti i dogodit će se u budućnosti.
Malodušnost i osobni interes potječu iz istog korijena: osoba je željela nešto dobiti od sudbine i budućnosti, ali su joj se srušili snovi i nade. Ne voli više ni svoju budućnost ni svoju sudbinu. I što više čovjek ovisi o sudbini i o budućnosti, što više sanja o primanju, to je jača njegova ovisnost i jača njegova malodušnost.
Potištenost je najopasnija emocija za čovjeka, jer… otvoreni smo prema sebi. U slučaju tuđe uvrede vidimo onoga tko nas je uvrijedio pa je otklanjanje uvrede jednostavniji zadatak od praćenja tromog procesa gomilanja agresije prema sebi. Nezadovoljstvo sobom i svojom sudbinom je pokušaj da se uništi vaša sudbina. Naše tijelo i naša svijest dio su naše sudbine.
Duga, jaka malodušnost prelazi u podsvijest i pretvara se u snažan program samouništenja. Potištenost, nezadovoljstvo sobom i sudbinom često dovode do onkologije. Štoviše, duhovni ljudi su skloni onkologiji, prije svega, jer imaju samokritičnost, žaljenje zbog prošlosti, stalnu kritiku nedostataka drugih, a odbacivanje svijeta mnogo je jače od drugih.
Malodušnost je jedan od najopasnijih trenutaka i zato što je to odbacivanje vaše budućnosti na najsuptilnijoj razini. Ako je osoba unaprijed nezadovoljna budućnošću, ta osoba neće biti puštena u budućnost. Ako ne vjerujemo u sebe u budućnosti, uništavamo strukturu svog “ja”, svoje privremeno tijelo u budućnosti. Stoga je malodušnost samoubojstvo na suptilnom planu. Štoviše, u ovom slučaju osoba uništava ne samo sebe, već i svoje potomke.
Malodušnost je posebno opasna za žene, kod žena takav program prije svega “pogađa” djecu i unuke.
Kada se dijete formira (prije začeća i tijekom trudnoće), majčine emocije grade njegov budući svjetonazor i karakter. Ako ima malodušnosti, odbojnosti prema sebi i svojoj sudbini, taj će se program kod djeteta pojačati. Što više žena pokušava ubiti svoju ljubav, manje je vjerojatno da će njezino dijete preživjeti bilo kakvu bolnu situaciju. A onda, da bi preživio u sadašnjosti, zrela osoba uništava svoju budućnost – može postati npr. kriminalac.
Majka u mladosti nije htjela živjeti kada su se događale nevolje zbog sudbine, a njen sin je trenutno u zatvoru: ne bi trebao imati prosperitetnu sudbinu, a zatvor mu spašava život.
U kršćanstvu postoji kategorična zabrana malodušnosti: “kucajte i otvorit će vam se”, “vjerujte i planina će se pomaknuti”. Znanstvenici su pak otkrili da malodušnost odvodi osobu iz stanja harmonije, uzrokujući električne impulse u moždanoj kori koji su bliski epileptičnom napadu.
Često se javlja malodušnost, naizgled bez vidljivog razloga. Najčešće postoji jedan razlog za to: to je reakcija na “čišćenje”. Duša se mora povremeno čistiti: kada su djeca ili unuci na putu, kada se trebate pripremiti za sljedeći život, kada dolazi Božanska energija.
Sada počinje proces pročišćavanja duša na planetarnoj razini. Pročišćavanje se događa kao destabilizacija ili privremeni gubitak temeljnih ljudskih vrijednosti. Osoba reagira na podsvjesno ponižavanje viših osjećaja na isti način kao što je to činila prije kada je bila ponižena na vanjskoj razini. Uključeni su mržnja, ljubomora, ogorčenost i malodušnost.
Ispostavilo se da kod većine ljudi čišćenje duše, umjesto poticaja prema ljubavi i Bogu, izaziva podsvjesni protest, mržnju i program samouništenja. To znači da će spas duše za mnoge rezultirati nesrećom, bolešću i smrću tijela.
Osoba koja je navikla vidjeti Božju prisutnost u svemu prihvatit će svaku situaciju, održavajući ljubav i ne tražeći krivce. Takva se osoba po inerciji može podvrgnuti čišćenju duše, a da to i ne zna. Ako čovjek shvati da je njegov glavni neprijatelj nesavršenost i nesposobnost da voli, tada će ga svaka situacija, umjesto da izazove ogorčenje, mržnju i malodušnost, gurnuti prema Bogu.
Kako se nositi s malodušnošću?
Ako se malodušnost javi, trebamo prihvatiti sve što se dogodilo i što se može dogoditi, zahvaliti Bogu što pomaže našoj duši i sačuvati ljubav. Treba uživati u svakoj sekundi života, davati energiju. Svaka situacija je dana odozgo. A pošto se daje odozgo, znači da je za nas, a ne protiv nas. Ako imamo ljubavi, preživjet ćemo. Trebate sebi reći: sve je već odlučeno na vrhu.
Jedan od mehanizama za borbu protiv malodušnosti je manje razmišljati. Naši najprimitivniji osjećaji mudriji su od naših najpametnijih misli. Naši osjećaji sadrže iskustvo milijardi godina, kako u prošlosti tako i u budućnosti.
Optimizam trebate uključiti na razini svijesti. Ako nešto želimo, to znači da se na suptilnom planu to već ostvarilo. Naše najdublje želje dolaze nam iz budućnosti. To znači da se zapravo mogu i ostvariti. Dakle, ako nešto želim i vjerujem u to, onda se, dakle, to može ostvariti, to se može postići.
Često osoba doživljava stanje apatije, nedostatak želja i gubitak interesa za život kao katastrofu. Obeshrabruje se, pada u depresiju ili počini samoubojstvo – i pogriješi. Ono što je smatrao nesrećom zapravo je bilo samo povlačenje iz života. U tom se stanju prima nova energija. U takvom stanju čovjek se mora radovati i moliti. Kada su osjećaji intenzivni i interes za život maksimalan, teže se sjetiti Boga.
Za istočnjaka, hlađenje interesa za život znači sreću i nove prilike za razumijevanje svijeta. Za zapadnjaka to je tragedija i gubitak smisla života.
Postoji još jedan uzorak. Recimo da je u prošlom životu u određenoj dobi osoba počela imati nevolje i nesreće. Trajale su dvije do tri godine, a sve to vrijeme ona je neprestano izbacivala negativne emocije i padala u malodušnost. Pet godina kasnije počela je ozbiljno pobolijevati i potom umrla.
I odjednom u ovom životu u istoj dobi, unatoč odsutnosti nevolja, unutarnje stanje osobe se pogoršava, a malodušnost se pojavljuje niotkuda. I unatoč činjenici da sada ima ispravan svjetonazor i počinje raditi na sebi, ne može se u potpunosti nositi sa situacijom.
To može trajati dvije do tri godine. Ako osoba odustane od svega i prestane raditi, onda će ponoviti svoju sudbinu iz prošlog života. Ako ne odustane, provest će nekoliko mučnih godina, ali nakon pet godina više neće biti bolesti i nevolja.
Čovjek često energetski ne prolazi kroz nešto, a to također izaziva malodušnost. Svaki zadatak mora biti podijeljen na dijelove tako da ga je lako riješiti. Trebate raditi za Boga – tj. u duši treba postojati lakoća i osjećaj poleta. Energijom se upravlja odozgo, a ako za nešto nema energije, onda možda i nema potrebe za tim.
Proći će neko vrijeme i osjećaji prezira, otuđenosti od drugih i malodušnost će uzrokovati ljudima fizičku bol. Ako mislite loše o drugoj osobi ili svijetu oko sebe, možete umrijeti. To će biti ključ naše transformacije. Svi ćemo postati drugačiji i na to se moramo pripremiti.
Sergej Nikolajevič Lazarev
ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
