“Koji čovjek je uistinu čovjek, ako ne učini svijet boljim nego što je bio? Sve dobro traži napor. Ono najbolje traži najveći napor, napor na samom rubu provalije, napor trčanja na oštrici. Samo treba biti uporan i ustrajati. Tražiti i onda se nalazi, a samo ostajanje u stanju traženja je nalaženje samo po sebi. Duhovni napor je taj očima nevidljivi centar svih napora, ta vježba, ta borba, ta pobjeda, ako Bog dâ. No, to me ostavlja prilično usamljenim. I neshvaćenim. Neka je tako. Dobro je tako. Tu sam u najboljem društvu najboljih ljudi kroz povijest ljudskog roda.”
“Lomljiv sam. Skršen. Osjećam bol. Patim. Otvaram oči. Stvaram. Pobjeđujem. Imam moć. Mislilac sam. Stvaram pobjedu. Ne odustajem. Ne osjećam strah. Ne bojim se čovjeka. Ja sam ratnik, atleta, umjetnik, pisac, pjesnik, državnik. Ja sam rob Gospodarev. Ljubav je moj put.
O, Gospodaru moj, molim Te, daj mi snage kad posustanem, ohrabri me kad se kolebam, uputi me kad sam u neznanju, opskrbi me kad sam u oskudici.
***
Ja sam taj koji je odgovoran za sve što se događa i moram uraditi sve što mogu da učinim ovaj svijet boljim i za sebe i za ostale. Koji čovjek je uistinu čovjek, ako ne učini svijet boljim nego što je bio? To uključuje i preuzimanje odgovornosti vladanjem, ali i pozivanje na odgovornost onih koji imaju vlast.
Ratnik mijenja svijet namećući svoju volju vlastima. I to ne uključuje samo put mača i nije to samo put nasilja nego je to još više i put mislioca, put ideje, kontemplacije, imaginacije. U konačnici i u svojoj savršenosti, to je put Ljubavi, ma koliko to moglo izgledati patetično i otrcano u ovim postmodernim vremenima, gdje se besramno eksploatira pojam ljubavi koristeći ga kad treba, a još više i kad ne treba.
To je onda i put pera, koje je moćnije od mača. Jer, mač koji nije vođen idejom dobra, plemenitosti i pravde, mač koji nije u službi Ljubavi, to je mač tiranina, čija oštrica siječe tijela nevinih i pušta krv njihovu na zemlju, koja onda vapi za osvetom i pravdom. Drhti i trese se od muke nevine krvi kojom je natopljena. A oštrica mača ne može biti ispravno usmjerena ako njome ne upravlja oštrica pera.
Čista snaga mača, odvojena od umnosti pera u službi Ljubavi, besmislena je i štetna. Zato se traži ideja koja je oštra, ideja hladna i čvrsta da nema ničega čime bi bila skrhana i otupljena, ali istovremeno i ideja koja je dostatno savitljiva i mekana da može zagrliti i utopliti srce, ući u dubinu kroz školjku fizičkog srca do bisera metafizičkog srca u kojemu je Duh, a unutar Duha opet tajna – i dotaknuti tamo ono “nešto”, ono neizrecivo. Jednako kao što je i umijeće kovanja mača u tome da se vanjska obloga oštrice iskuje tvrdom i čvrstom, a osnova na koju je stavljena da je mekana i savitljiva. Takav mač onda siječe, a da ne pukne i ne slama se. Ratnik je i vojnik, i znanstvenik, i zanatlija, i vrtlar, i pisac, i umjetnik, i državnik i u svemu čime se bavi on ne posustaje i ne odustaje.
Ratnik je uvijek spreman. On je stalno budan. On ne ide kroz život spavajući poput mjesečara. On zna kako fokusirati svoje tijelo i svoj um. Najviše od svega zna kako oplemeniti svoj duh. Te kvalitete ratnika traže trajnu svjesnost i pažnju te, da bi ih razvio i održavao, ratnik vježba. Uporno i iscrpljujuće vježba jer drugačije ne može biti to što jest. Bez vježbanja nema ratnika.
Vježbanjem ratnik usavršava svoju snagu, vještinu, intelekt i samodisciplinu. Postaje snažniji u psihološkom i tjelesnom aspektu svojeg bića. Vježbanjem otkriva svoja ograničenja te postaje ponizan i realan o svojim stvarnim mogućnostima jer, najvažnije od svega, vježbanjem ratnik uči kako spoznati sâmog sebe, kao i ono za što se bori i za koga se bori. Spoznajom svoje ograničenosti spoznaje se nužnost oslonca na neograničenost, ugrađivanja sebe u apsolut. Vježbanjem tijela, uma i duha, ratniku se otkrivaju ciljevi kojima teži. Na koncu, svi ciljevi se stapaju u jedan cilj i otkriva se Jedan. Tada ratnik dolazi u fazu svoje zrelosti, postaje kompletnim ratnikom.
Zreli, kompletni ratnik zna svoju pravu svrhu i nije zabrinut za svoju nagradu i osobnu veličanstvenost. Zreli ratnik se uvijek bori za ono što je veće od njega samoga. Posjeduje nadosobnu posvećenost cilju: Bogu, ljudima, narodu ili zadaći koja mu je povjerena. Ratnik prepoznaje svoju smrtnost i sveopću krhkost života. Ali, to ga ne čini depresivnim. Naprotiv, ta ga svjesnost motivira da djeluje. On zna da nema mjesta oklijevanju i nedjelovanju – svako djelo se računa i svaki pothvat je učinjen kao da je posljednji.
Ratnik je često i onaj koji razara, ali, mnoge stvari u svijetu trebaju razaranje da bi se onda nešto novo i bolje moglo pojaviti. Ta razaranja su pothvati poput ukroćivanja tirana, oslobađanja potlačenih ili obaranja represivnih režima i to je onaj prostor gdje ratnik može primijeniti svrhovitu agresiju svoje volje i snage te izvesti destrukciju da se oslobodi prostor za izgradnju dobroga i lijepoga.
I sve su to stepenice koje ratnika vode prema konačnom stupnju ispunjenja njegovog punog smisla u vidu ubijanja Zmaja, tog ultimativnog oponenta koji se cijelo vrijeme krije u njemu samome jednako kao što je sakriven u svijetu. U čovjeku je Zmaj skriven svojom malenošću, a u svijetu je Zmaj skriven svojom golemošću. Ratnik zato istovremeno vodi bitku mikrokozmosa i makrokozmosa te, koliko god to izgledalo oprečnim, ta bitka je jedna bitka i vodi se u ime Jednog. Tada i samo tada, kad je ostavljanjem života na putu Jednoga ubio Zmaja, ratnik može odložiti mač i konačno se vratiti svojem izvornom domu. To je onda kraj njegovog putovanja i tu je ratnik ušao kroz trijumfalnu kapiju u početak vječnosti.
***
Sve dobro traži napor. Ono najbolje traži najveći napor, napor na samom rubu provalije, napor trčanja na oštrici. Sad znam što znači i kako ispravno razumjeti naslov filma Blade runner. Trkač na oštrici. Kod nas potpuno krivo prevedeno kao “Istrebljivač”.
Kad sam prvi put čuo originalni naslov, nisam shvaćao što je to, kakav je to pojam i kako to prevesti? No, nekako instinktivno sam znao da ima svoje dubinsko značenje, ali da mi izmiče, no da ću ga jednom dostići i shvatiti. Samo treba biti uporan i ustrajati. Tražiti i onda se
nalazi, a samo ostajanje u stanju traženja je nalaženje samo po sebi. Nema stajanja i našao si. Staneš, izgubio si. I onda je sâmo kretanje prema cilju ujedno i dolazak cilju.
Da, napor je to što se traži. Tjelesni napor. Umni napor. I duhovni napor u ime Jednoga, kao objedinjujuća kruna svih napora. Napor kojem su ovi ostali napori podčinjeni i bez kojega su besmisleni, beskorisni, čak i štetni.
Duhovni napor ka Cilju svih ciljeva, to je put kojim idem. To je oštrica po kojoj trčim.
***
Umnošću se upravlja tjelesnošću, to je vježba u vježbanju. I ima toga još, to nije sve, jer se i duh tu ispituje i uvježbava kroz izvanredni napor uma i tijela.
Duhovni napor, sve se na koncu na to svodi kroz ove krugove u krugovima vježbanja, gdje je duhovni napor u centru. Nevidljiv je poput kamena koji je pokrenuo krugove na vodi. Kamen koji je potonuo u dubine i nestao te ostavio za sobom kružnice koje se šire. Duhovni napor je taj očima nevidljivi centar svih napora. Duhovni napor je ta vježba, ta borba, ta pobjeda, ako Bog dâ.
***
U muci trčanja bolje se bistre i sve druge muke i lakše se uklanjaju pokušaji programiranja u vidu kulta pokornosti režimu i cijelom sustavu u cjelini. Jer, svi smo mi, pa i ja, zahvaćeni tom propagandom sa svim tim hipnozama i programiranjima, koji su podešeni tako da budemo pasivne ovce i ne usudimo se misliti drugačije od suptilno kanaliziranih opcija na način da, izvan onoga što je sustav ponudio kao mogućnosti, nema ničega.
A jedino tu, u svijetu ideja izvan okvira sustava, nalazi se spasonosno rješenje. No, to me ostavlja prilično usamljenim. I neshvaćenim. Neka je tako. Dobro je tako. Tu sam u najboljem društvu najboljih ljudi kroz povijest ljudskog roda.
Sol svijeta, slana poput potoka znoja što se nesmiljeno cijedi niz lice i cijelo tijelo i, htio ne htio, hvatajući zrak udisajima, osjetim slanost na
nepcima. Sol svijeta, tako malo soli je dosta pa da se bljutavo učini jestivim.
Isto tako će sol svijeta loš svijet učiniti dobrim.
Ako Bog dâ…”
Autor: Marko I. Francišković, izbor iz uvodnih ulomaka knjige “Hrvatski džihad – Arijevski put od postmoderne do predotkrivenja I”
*Džihad, arapska riječ – duhovni napor
*Arijevac, sanskrtska riječ (arya) – plemenit ili ugledni.
*Arijevac, hebrejska riječ (Ariel) – Božji lav ili Lav Božji.
Knjige Marka Franciškovića u PDF formatu se mogu besplatno preuzeti s ovih poveznica: www.banovinahorosan.com
Tiskana izdanja možete naručiti na mail: [email protected]
Pripremila: Ines Žižić
