U našoj kulturi “dobrota” se često miješa s potpunom prilagodljivošću: ne buniš se, ne tražiš previše, ne kompliciraš. Ako se zauzmete za sebe, lako Vas proglase nezahvalnima, razmaženima, konfliktnima. Mnogi te etikete toliko duboko internaliziraju da radije svu nelagodu zadrže za sebe.
Koliko puta ste progutali nepravdu samo da “ne bude svađe”?
Nepravda može izgledati vrlo banalno: blagajnica Vam naplati krivo, kolega prebaci svoj posao na Vas, član obitelji Vas prekine svaki put kad govorite, šef se istresa na Vas jer je imao loš dan. Vi osjetite stezanje u prsima, misao da to nije u redu, možda i bljesak bijesa – a onda prešutite. Promijenite temu, nasmiješite se, krenete dalje.
Na prvi pogled to djeluje civilizirano, odraslo i razumljivo. No iza navike izbjegavanja sukoba često stoji puno dublji obrazac: radije trpite nepravdu nego da riskirate nelagodu, odbacivanje ili eksploziju tuđeg bijesa.
Zašto neki ljudi podnose više nego što bi itko trebao?
Većina ljudi koji stalno izbjegavaju sukob ne doživljava sebe kao “slabe”. Naprotiv, često kažu da su tolerantni, mirni, emocionalno zreliji od drugih. Mnogi se čak ponose time što “ne rade dramu” i “ne spuštaju se na razinu sukoba”. Iza te slike najčešće stoji kombinacija nekoliko stvari.
Prvo, tu je duboko usađen strah: strah od odbacivanja, gubitka odnosa, strah da će ispasti agresivni ili “loši”. Mnogi su od djetinjstva učeni da je konflikt nešto što “dobri ljudi” ne rade. Ako ste kao dijete vidjeli eksplozivne svađe, prijetnje, šutnju koja traje danima ili kazne nakon izraženog neslaganja, vrlo je vjerojatno da ste nesvjesno zaključili da je sigurnije šutjeti.
Drugo, tu je potreba da budete “dobri”. Dobra kći, dobar sin, dobar partner, dobar radnik. U našoj kulturi “dobrota” se često miješa s potpunom prilagodljivošću: ne buniš se, ne tražiš previše, ne kompliciraš. Ako se zauzmete za sebe, lako Vas proglase nezahvalnima, razmaženima, konfliktnima. Mnogi te etikete toliko duboko internaliziraju da radije svu nelagodu zadrže za sebe.
Treće, postoji uvjerenje da je mir važniji od istine. Nije da Vama istina nije bitna, ali unutarnja vaga je namještena tako da uvijek prevlači ideja: “Bolje da prešutim, samo da se ne posvađamo”. Problem nastaje kada se taj scenarij ponavlja godinama – ne u jednoj situaciji, nego kao obrazac životnog stila.
Cijena “mira pod svaku cijenu”
Na mentalnoj razini, dugotrajno trpljenje nepravde ostavlja posljedice koje s vremenom postaju vrlo vidljive. Svaki put kad prešutite nešto što Vas je povrijedilo, šaljete sebi tihu poruku: “Moji osjećaji nisu važni. Moje granice nisu važne. Moje viđenje situacije je manje vrijedno.”
S vremenom takve poruke nagrizaju samopoštovanje. Ljudi koji kronično izbjegavaju sukob često unutra nose snažan osjećaj nepravde, ali istovremeno i osjećaj nemoći. Znaju da nešto nije u redu, ali više ne vjeruju da imaju pravo išta mijenjati.
Na emocionalnoj razini, potisnuti bijes i tuga ne nestaju. Oni se gomilaju. Najčešće izbiju na krivim mjestima: pucanje zbog sitnice, sarkazam, pasivna agresija, unutarnji cinizam, povlačenje iz odnosa. Odnosi koji izvana izgledaju “mirno”, iznutra su često puni neizgovorenog.
Na tjelesnoj razini, dugotrajni stres zbog potiskivanja i izbjegavanja sukoba može se manifestirati kroz nesanicu, kronični umor, napetost u mišićima, probleme s probavom, glavobolje. Tijelo vrlo konkretno reagira na situacije u kojima se osjećate nemoćno i nezaštićeno. Ako godinama podnosite ono što prelazi Vaše granice, tijelo počinje govoriti umjesto Vas.
Sukob nije isto što i nasilje
Mnogi ljudi izjednačavaju sukob s agresijom. Ako ste svjedočili destruktivnim svađama, možda nesvjesno poistovjećujete svako izražavanje neslaganja s napadom. No sukob sam po sebi nije problem. Sukob je činjenica da postoje dva različita interesa, dva različita doživljaja stvarnosti, dvije različite potrebe.
Konstruktivan sukob znači da se te razlike iznesu na stol, da ih se imenuje i da se pokuša pronaći rješenje koje Vaše potrebe ne briše iz jednadžbe. Destruktivan sukob je ono čega se svi bojimo: vikanje, vrijeđanje, ucjene, manipulacija.
Ako cijeli život izbjegavate sukob, vrlo je vjerojatno da i dalje niste imali priliku iskusiti kako izgleda zdrav, zreo sukob u kojem nitko ne mora biti “zlikovac”, a opet se Vaše granice jasno čuju.
Kako prepoznati da više ne izbjegavate samo konflikte, nego i sebe?
Neki znakovi posebno upadaju u oči kada ih jednom počnete svjesno promatrati. Primjerice, ako u razgovorima često govorite: “Ma nije važno”, “Sve je u redu”, dok istovremeno osjećate da ništa nije u redu, to je signal da sami sebe uvjeravate da ne treba reagirati.
Ako se nakon susreta s određenim osobama redovito osjećate iscrpljeno, povrijeđeno, ljuto – i to traje godinama, a nikada im ništa niste izravno rekli, to je pokazatelj da izbjegavanje sukoba ne rješava problem nego ga produžava.
Ako drugi odlučuju umjesto Vas, a Vi potom dugo razmišljate što ste “trebali reći” i kako ste “opet šutjeli”, zapravo vrlo jasno osjećate da granice postoje – samo ih ne branite.
Što znači “zdravo zauzimanje za sebe”?
Zdravo zauzimanje za sebe nije isto što i agresija. Ne znači da uđete u prostoriju i “isporučite” drugoj osobi sve što Vam je na duši, bez filtara. Tako se samo ponavlja obrazac nasilnog sukoba koji ste možda i sami doživjeli.
Zrelo postavljanje granica počinje iznutra, prije nego što išta kažete drugima. Uključuje tri ključna koraka koji se prepliću.
Prvi je priznavanje vlastitog doživljaja. Umjesto da preletite preko neugode, ostajete s njom dovoljno dugo da je imenujete: “Ovdje se osjećam iskorišteno”, “Ovdje se osjećam nepoštovano”, “Ovdje se osjećam zanemareno”. Ovo zvuči banalno, ali većina ljudi taj korak preskače.
Drugi je preuzimanje odgovornosti za svoj dio. Ne za tuđe ponašanje, nego za to što Vi radite kada se ponavlja ista situacija. Možda dopuštate da Vas se stalno prekida, možda radite prekovremeno bez prigovora, možda uopće ne dajete do znanja da Vam je teško. Preuzeti odgovornost znači priznati si da imate ulogu u tome što se obrazac održava – upravo zato što šutite.
Treći je konkretno izražavanje granice. To može izgledati jednostavnije nego što mislite. Primjerice: “Ne odgovara mi da preuzimam tvoj zadatak, već imam svoje obaveze.”, “Ne želim da mi se na takav način obraćaš.”, “Ovo mi je važno, molim te da me saslušaš do kraja.”
Takve rečenice ne napadaju drugu osobu, ali jasno komuniciraju da niste spremni nastaviti po starom. Mnogi se iznenade koliko se dinamika promijeni već nakon jedne ili dvije ovakve rečenice, iako je nelagoda pri prvom izgovaranju gotovo uvijek prisutna.
Nisu svi sukobi vrijedni energije – ali neki su neizbježni
Zrelo nošenje sa sukobom ne znači da morate reagirati na svaku sitnicu. Postoje situacije u kojima je mudro prijeći preko tuđeg lošeg dana, nekom usputnom komentaru ili manjim propustima, jer jednostavno nisu vrijedni Vaših živaca.
No jedno je svjesno odabrati da pustite neku sitnicu, a sasvim drugo naviknuti se da puštate sve pa i situacije u kojima se direktno krši Vaše dostojanstvo. Postoji jasna razlika između fleksibilnosti i samoponištavanja.
Sukobi koje nije zdravo izbjegavati često uključuju teme kao što su poštovanje, osnovna prava, financijska iskorištavanja, emocionalno zlostavljanje, ozbiljna neravnopravnost u odnosima. Kada u tim područjima dugoročno šutite, cijena unutarnje šutnje postaje previsoka.
Što ako ste već godinama u ulozi “onoga koji trpi”?
Ako se prepoznajete u ovim opisima, važno je da ne krenete na sebe novim valom samokritike. Obrazac izbjegavanja sukoba najčešće je nastao kao strategija preživljavanja. U nekom ranijem razdoblju života možda je bio najbolji mogući izbor.
Sada, kada ste odrasli i imate više resursa, isto ponašanje počinje raditi protiv Vas. To ne znači da je s Vama “nešto krivo”, nego da je vrijeme za nadogradnju unutarnjeg sustava zaštite.
Prvi korak može biti vrlo mali, gotovo neprimjetan izvana. Na primjer, umjesto da odmah pristajete na svaki zahtjev, možete uvesti rečenicu: “Moram razmisliti, javit ću se.” Time sebi stvarate prostor da uopće osjetite želite li to.
Zatim možete vježbati jasnije izražavanje neslaganja u situacijama gdje je rizik manji: s bliskim osobama koje Vas uistinu poštuju ili u okolnostima gdje znate da se neće dogoditi “katastrofa” ako izrazite svoje mišljenje. Kako godinama niste trenirali taj mišić, očekivano je da će isprva biti ukočen.
Ako osjećate da je strah prejak ili se radi o vrlo teškim, dugotrajnim odnosima (emocionalno nasilje, manipulacija, ozbiljne povrede), često je korisno uključiti stručnu podršku. Terapijski odnos može postati sigurno mjesto na kojem prvi put učite postavljati granice bez rizika da ćete biti kažnjeni.
Kada kažete “ne” nepravdi, ne gubite mir – gradite novi
Mir nije isto što i odsustvo rasprava i trzavica. Mir nastaje kad ono što živite prestane biti u stalnoj suprotnosti s onim što osjećate.
Kad prvi put jasno kažete “ne” ponašanju koje Vas povređuje, vrlo vjerojatno nećete osjetiti ništa nalik miru. Osjetit ćete adrenalin, strah, sumnju jeste li pretjerali. No ako ustrajete, ako se vraćate sebi umjesto starom refleksu povlačenja, događa se nešto važno: Vaš unutarnji svijet počinje se usklađivati s Vašim vanjskim postupcima.
Umjesto da se beskrajno prilagođavate kako bi svima bilo ugodno osim Vama, počinjete graditi život u kojem je i Vaš glas faktor. To ne znači da postajete tvrdi, hladni ili sebični. Zdrave granice ne uništavaju odnose – one razotkrivaju tko je u njima spreman rasti s Vama, a tko je tražio osobu bez glasova i zahtjeva.
Na kraju, pitanje nije volite li ili ne volite sukobe. Pitanje je koliko ste spremni biti prisutni u vlastitom životu i stati iza sebe kada je to doista nužno.
Nepravda kojoj se iznova vraćate nije samo “nespretna situacija” koja će se sama od sebe popraviti. To je poziv da provjerite gdje ste izgubili pravo na svoj “da” i svoj “ne”. A svaki put kada odlučite da je Vaše dostojanstvo važnije od tuđe udobnosti, napravili ste korak prema životu u kojem mir nije kupovina tišine, nego posljedica jasno postavljenih granica.
ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
