Jedna od odlika našeg balkanskog mentaliteta jest prekomjerni kriticizam, a škrtost i štedljivost na pohvalama. Kao da nas je netko programirao tako da prije primjetimo ono što je loše, što treba promijeniti i osporiti, nego ono što je dobro, što valja i što je vrijedno pohvale.
Uvijek sam se pitala zašto kritiziramo igru svojih sportaša svaki put kada izgube utakmicu, a kažemo “to se podrazumijeva” svaki put kada pobijede? Zašto roditelji misle da je bolji princip dobrog odgajanja djece onaj koji podrazumijeva učenje kritiziranjem nedozvoljenog ponašanja, nego učenje putem pohvala onoga što je lijepo i dobro? Imam utisak da je dio našeg kulturnog miljea da na greške treba ukazati, a dobri postupci se podrazumijevaju pa ih ne treba ni hvaliti.
Ljudi često imaju uvjerenje “Ako griješiš, ja sam bolji” pa potenciraju i jedva čekaju da ukažu na greške drugih ljudi. Kao da greška drugog čovjeka koju su oni primetili i na koju su drugima ukazali hrani njihov ego i podiže njihovo samopouzdanje. Suština je upravo suprotna. Čovjek kome je samosvijest i samopouzdanje na visokom nivou nema problem s tim da udijeli kompliment ili pohvalu. Ukoliko koristimo pohvalu u svakodnevnoj komunikaciji, mi time pokazujemo da nam drugi ljudi nisu prijetnja jer smo sigurni u svoje kvalitete i sposobnosti.
Često čujem komentar “Pohvala je manipulacija.” Dobro, možda i jest ako smo neiskreni dok je upućujemo. Na ovaj način ljudi kontroliraju ponašanje drugih ljudi i manipuliraju s njima. Kada je naša pohvala iskrena, bez skrivenih namjera i želje za manipulacijom, drugi ljudi to prepoznaju, budu zahvali, sretni i ohrabreni, što ih čini motiviranim i voljnim da provode vrijeme s nama, jer, budimo realni, tko voli da se druži s osobom koja ga kritizira i sputava?
Ono što kriticizam budi jesu negativn osjećaji, poput povrijeđenosti, ljutnje, bijesa, što ljude nagoni da reagiraju izbjegavanjem. Pohvala motivira, podiže samopouzdanje, potvrđuje da radimo nešto kako treba, a samim tim budi pozitivne osjećaje zahvalnosti, ohrabrenja, radosti i budi potrebu kod čovjeka da provodi vrijeme s onim tko u njemu izaziva takve osjećaje.
Još jedno od pitanja koje se nameće jest umijemo li pohvaliti sebe? Koliko nas je način odgoja, mentalitet i uvriježeni pogled na svijet naveo na to da i sebi rijetko kada udijelimo pohvalu ili kompliment?
Probajte nabrojiti deset svojih pozitivnih osobina. Naravno da ih imate ali koliko vam je bilo teško da ih se sjetite? To što se ne možemo odmah sjetiti svojih deset pozitivnih osobina jest znak da ih onda često i ne nabrajamo, niti na njih mislimo. Baza svakog samopouzdanja je sposobnost da sami sebe pohvalimo.
Ukoliko je pohvala komponenta naše komunikacije i pri tome je koristimo iskreno, umjereno i dosljedno, sigurno ćemo ostaviti utisak samopouzdane i ugodne osobe s kojom je lijepo provoditi vrijeme.
Kao što vjerujem i znate – LIJEPA RIJEČ I ŽELJEZNA VRATA OTVARA!
psihologicno.blogspot.rs / alternativainformacije.com
