“Zato moram biti svoj vlastiti vodič, prvi i posljednji putnik na putu kojim samo ja mogu proći.” – Mehmed Meša Selimović, “Tišine”
Čovjek 21. stoljeća previše je u svojoj glavi, a premalo u svome tijelu. Previše je mentalan te misli da mora brzo procesuirati život koji mu se događa. A premalo je zapravo blizak sebi. Kao da se plaši susresti se sa samim sobom, ući u svoje vlastite hodnike i iz tih unutarnjih glasova (koje samim time ni ne može čuti) oblikovati svoju stvarnost. I onda, kada mu se dogode stvari, ljudi, okolnosti… Kada mu se dogodi život pun težine, gorčine, kaosa, konfuzije, nerazumijevanja i neprihvaćanja… kaže: „Ah, nije bilo do mene, već do sudbine.“
Naravno, netko uvijek upravlja svime ovime što zovemo svojom realnošću, svojim životom OVDJE. A ako to nismo mi sami (što bi za svakoga od nas bila najispravnija od više mogućih varijanti), onda je to onaj kojega zovemo sudbinom, Bogom, Matrixom… kako god. I onda je uvijek taj netko drugi ujedno kriv i odgovoran za sve ono što se događa takvom čovjeku. Jer, ako sam ništa ne čini, onda ne može biti ni odgovoran za život koji mu se dogodio.
Istina je da ta sekundarna dobit – misao (a zapravo privid) da je samim time oslobođen odgovornosti – naposljetku ne donosi olakšanje niti osjećaj sretnog i ispunjenog života za takvog čovjeka. Jer, koliko god on toga bio svjestan ili ne… koliko god on to mogao razumjeti ili ne… onaj unutarnji osjećaj nespokoja, nezadovoljstva, nerealiziranosti sebe uvijek ga podsjeća da, tako živeći, tek prolazi životom.
Ali, da je u njegovim godinama (koliko god da ih je), zapravo malo onog pravog pravcatog života… života u kojemu je osjećao svaki svoj dah i čuo svaki otkucaj svoga srca.
Je li onda moguće drugačije? Naravno!
Kako? Prije svega, potrebno je isključiti unutarnji propeler misli koji se kod takvog čovjeka neprestano vrti, 24/7, proizvodeći mu život koji podržava stres, kaos, nemir, konfuziju i, kao posljedicu svega navedenoga, umor.
Iako ovo zvuči super apstraktno, zapravo je vrlo jednostavno. Stvar je u tome što smo mi ljudi nepotrebno zakomplicirali mnoge lijepe stvari i time ih učinili nemogućima i/ili neupotrebljivima. Svatko za sebe najbolje može osjetiti koja je to praksa, koja je to metoda koja mu pruža najveći mir i daje najveću lakoću pri ponovnom vraćanju sebi.
Za nekoga će to biti meditacija (u pokretu, vođena ili meditacija tišine). Za nekoga će to biti neka od tehnika disanja. Za nekoga će to biti bivanje u prirodi. A za nekoga ulaženje u neku kreativnu djelatnost kroz koju će početi ponovno otkrivati dijete u sebi. Nije bitno. Jer svaka od njih jednako je vrijedna ako uspije postići učinak – ulaženje u sve dublje i dublje slojeve svoje unutarnje tišine.
Zašto je tišina bitna?
Tišina je odmor na nivou uma, a odmor je najveća vrijednost koju možemo ostvariti i njegovati u svome životu. Kada smo umorni, naša energija je na vrlo niskom nivou i ne može djelovati zapravo, već tada umjesto nas djeluje taj netko drugi (kojega zovemo sudbinom, Bogom, Matrixom…), kojega u konačnici smatramo odgovornim za sve što nije dobro u našem životu.
No, kada imamo dovoljnu količinu odmora, ne samo na nivou tijela, nego i na nivou uma (tišina), prestaje se vrtjeti onaj propeler misli i mi ulazimo u samo bivanje, u samu točku. Iz te točke unutarnjeg mira mi smo sposobni svoju energiju (koju sada imamo jer smo odmorni) pretvoriti u materiju kakvu želimo.
Imamo sve veću i veću sposobnost mijenjati ono što zovemo svojom sudbinom. Dakle, istovremeno smo mirni (u jednoj točki, u svome centru, tj. u svojoj unutarnjoj tišini) i djelujemo. Baš kao što se Mliječna staza kreće oko supermasivne crne rupe (Sagittarius A*) u svom središtu brzinom od oko 220 km/s, ali točka oko koje se okreće je potpuno mirna.
Sposobnost da uđemo u svoju unutarnju tišinu i bivamo u njoj ujedno je i način na koji možemo dobiti odgovore na svako svoje pitanje.
„Tišina je nekada najglasniji odgovor.“ (Dalai Lama)
Bivajući u tom svom budnome miru, mi ujedno dobivamo potrebnu nam jasnoću i smjer. Ponovno se vraćamo u svoje tijelo, koje je hram naše duše. A ona… duša najbolje zna što je za naše najviše dobro.
Nije li onda od svih putovanja najljepše upravo ono koje nas vraća sebi samima?
Nije li najveća snaga svakoga od nas aktivno sudjelovati u svome životu kroz djelovanje usmjereno iz te najveće točke mira u svakome od nas, iz tišine?
Martina Setnik
