Postoje ljudi koji osjete više, dublje. Blagoslov ili prokletstvo? Meni blagoslov.
Zar postoji nešto ljepše negoli ljubav i sposobnost osjećanja i suosjećanja? Mora se čovjek prvo naučiti kako se nositi i živjeti s tim. Prihvatiti ono što je, u potpunosti, sve strane sebe.
Ovako je to bilo kod mene…
Oduvijek je ljubav bilo nešto najdivnije za mene. Da me netko pitao što bih ostavila iza sebe u trenutku kada me više ne bude na svijetu ovom, rekla bih ljubav. Danas je isto tako.
U život su upali ljudi, sa svojim stavovima i željama po pitanju mene. Zaboravila sam se voljeti. Pokopala sam to u sebi jer nisam razumjela zašto su činili to što su činili.
Nisu bila samo djela, ona su zapravo i najmanje boljela, već njihove misli i mržnja, frustracije njihove dok su me nemilosrdno gazili, a ja sam samo stajala. Stajala i upijala. Toliko je boljelo i nisam imala nikog tko bi razumio, tako da sam si i sama krenula nanositi bol, na sve moguće načine, samo kako bih nadjačala onu unutarnju i ubila ju, ali ona nije prestala, nikada. S čim god sam ju pokušala ugasiti, ona se opet javljala. I opet ispočetka.
Govorili su mi da je to ljubav, a ja sam naivno vjerovala. Iz razloga jer sam vjerovala u ljubav. No, kako me voliš ako namjerno činiš da se osjetim malom i želiš da zamrzim sebe? Uspjeli su. Dopustila sam. To je ok jer to je isto bio dio mog puta.
Godinama sam bila kameleon. Nisam spoznala sebe pa niti nisam znala da je to tako. Od žrtve postade nasilnik koji je vraćao istom mjerom. Duša mi je bivala sve više i više slomljena, fragment po fragment sam ostavila njima, životareći samo. U snovima me dozivala. Javljalo se moje srce koje mi je šapatom govorilo: „Ljubav Marina, ti jesi ljubav. Vjeruj u sebe.“
Vapaji duše su postali glasni krikovi. Fizička bol je bila enormna. Raspadao se svaki dio mene.
Ja nisam njihovoj to. Ja nisam ono što govore i traže od mene. Ja sam ja, zašto sam se prestala voljeti? Radi njih ? Nema smisla. Mora postojati nešto više.
Krenula sam raditi na sebi, otpali su svi.
Nakon godina rada na sebi i prepoznavanja svojih unutarnjih stanja, krenuh i percipirati sve na van. Što je moje, što nije moje. Upijah i dalje sve dok me nije udarilo na zdravlje.
Tada se kroz rad kroz Thetu® javio zavjet. Zavjet kako sam si sama nametnula dužnost preuzimanja svega njihovog kako bih njima olakšala. Ostala sam u šoku. Nikada ne bih niti pomislila na to. Zavjet se morao razriješiti.
Osjetim i dalje. Samo ne preuzimam sve. To je njihov put. Tko sam ja da se petljam?
Sada, kada me netko omalovažava, vrijeđa i truje mržnjom, ne prihvaćam to. Nije vrijedno duše moje. Plačem jako puno i dalje i vraćam fragmente duše svoje, dan po dan.
Voljela bih da nismo takvi, ali ipak takvi smo kakvi jesmo. Svaki pojedinac ima pravo na to. 💜
Ono što sada činim je ovo. Otvorim svoje srce i izgovorim: Blagoslivljam te ljubavlju, šaljem ti mir i suosjećanje. Bez petljanja i mržnje. Ja sam svoja, a oni isto tako imaju pravo biti svoji.
Just love, Marina.
© Marina Knüsel,
Facebook grupa – Za empate, duhovnjake i sve vrste svjetlosnih ratnika
