Može li se biti savršen roditelj?

U realnosti, toliko toga je van kontrole roditelja da ponekad pomislim da su u pravu crkveni mudraci kada na roditeljsko pitanje „što je najbolje što mogu učiniti za svoje dijete” odgovaraju – „molite se”.

Nekada se znalo: glavni „savjetnici” u odgoju djeteta bile su babe, tetke, strine i iskusne susjede, a u slučaju kompliciranih odgojno-zdravstvenih dilema konzultiran je i – doktor Benjamin Spock, točnije njegova čuvena knjiga. Za većinu djece prut je bio vrhunski „autoritet”, a po polasku u školu ulogu „trećeg” roditelja preuzimala je učiteljica, čija se riječ nikada nije dovodila u pitanje. Na roditeljskim sastancima vladala je komemorativna tišina, a mame i tate sa strepnjom su čekale „strašni sud” o obrazovnom postignuću i disciplini svog djeteta.

Suvremene roditelje prije zvuka alarma najčešće bude poruke koje stižu od neke viber grupe preko kojih bivaju obaviješteni da će učiteljica zadati kontrolni i propitivati tablicu množenja. Kada se razbude i otvore svoj „prozor u svijet” odnosno „Facebook” ili „Instagram”, roditeljima se nude najnovije knjige iz popularne psihologije, a na putu od kuće do posla na radiju najčešće slušaju predavanje nekog psihijatra ili pedijatra koji govori o prednostima ili manama cijepljenja ili fizičkog kažnjavanja.

Psiholozi, pedagozi i profesori slažu se da se danas suočavamo s izvjesnim paradoksom – nikada nije bilo više knjiga iz znanstvene i popularne psihologije o odgoju djeteta, a roditelji nikada nisu bili u većoj dilemi kako da odgajaju svoje mališane. Jovana Papan, autorica knjige „Politika za djecu” na pitanje zbog čega je roditeljstvo postalo tako komplicirano „zanimanje” kaže:

Suvremeni roditelji susreću se s tzv. paradoksom izbora, koji u prijevodu znači da osobe suočene s velikim brojem mogućnosti postaju sve zbunjenije i neodlučnije. Osim toga, danas postoji snažni socijalni imperativ da se bude savršen roditelj. Jer, kako ne biti savršen uz toliko savjeta, knjiga, interneta, socijalnih mreža, psihologa, životnih trenera… Zaboravlja se, međutim, da psihologija nije egzaktna znanost i da ne postoje univerzalne formule koje garantiraju da će dijete biti sjajno ako ga odgajaju na određeni način.

Stalno se nameće ideja da je dijete plastelin od kojeg se pomoću ispravnog modeliranja dobiva fantastična figurica. Zaboravlja se da je dijete i „proizvod” gena i sredine, a istraživanja koja su rađena na jednojajčanim blizancima, razdvojenim nakon rođenja i odgajanim u potpuno različitim uvjetima pokazuju da oni postižu manje-više slične rezultate u životu, bez obzira na način odgoja, socijalnu sredinu u kojoj su odrastali i kvalitetu obrazovanja koji su imali.

Roditeljima se stalno šalju poruke tipa – ako pročitate određenu knjigu, pohađate roditeljski trening ili pošaljete dijete na određenu aktivnost, dobit ćete savršenog potomka. U realnosti, toliko toga je van kontrole roditelja da ponekad pomislim da su u pravu crkveni mudraci kada na roditeljsko pitanje „što je najbolje što mogu učiniti za svoje dijete” odgovaraju – „molite se”.

Mnogi se roditelji toliko iscrpljuju u pokušaju da kontroliraju sve aspekte djetetovog života – od izbora najboljeg vrtića, najbolje učiteljice, najadekvatnije vanškolske aktivnosti do najboljeg trenera – da često nemaju vremena za uživanje u roditeljstvu. Živjeći u narcisoidnom ambijentu društvenih mreža, u kojem postoji imperativ da se svaki uspjeh podijeli na „Facebooku” ili „Instagramu”, postaju frustrirani kada vide da je neko drugo dijete okićeno medaljom iz ritmičke gimnastike ili dobilo nagradu za najbolji sastav iz francuskog jezika.

Najveća promjena u roditeljstvu nastupila je s pojavom pametnih telefona, odnosno malih kompjutera koji obavljaju više od 50 funkcija. Telefoni su zamijenili televizore koji su imali ulogu „dadilje“ u obitelji koji zaokupljaju dječju pažnju, a djeca su preko mobilnih telefona dobili prozor u svijet koji je postao zanimljiviji od samog svijeta. Zbog toga su počeli povlačiti se u svoje sobe, što odgovara i samim roditeljima, jer se plaše za sigurnost svoje djece.

Suvremena istraživanja govore da pripadnici te generacije provode čak sedam sati s telefonom, a samo dva s ljudima – posljedica toga je porast anksiozno-depresivnih poremećaja i manjak socijalnih vještina. Međutim, i roditelji su ti koji većinu vremena provode na socijalnim mrežama gdje promatraju što se događa u drugim obiteljima i kako ostali roditelji odgajaju svoju djecu – kaže dr. Zoran Milivojević.

U virtualnom dobu roditeljstvo nije privatna, već vrlo javna stvar. Ono je postalo dio imidža pa većini roditelja postaje prioritet da svoju obitelj predstave kao savršenu. Dobar dio dana mame broje koliko su lajkova dobile za salatu s brokulom, a koliko za „outfit” svoje djevojčice za školu. Roditeljstvo postaje način da se skrene pažnja na sebe i svoje postignuće – primjećuje naša sugovornica.

Roditeljstvo se digitaliziralo – mame i tate više nemaju vremena za odlazak u školu, ali zato imaju uvid u elektronski dnevnik i ocjene svog djeteta. Ipak, ja mislim da je najveća promjena nastupila u odnosu prema školi. Nekada su roditelji i učitelj bili saveznici, a danas su roditelji saveznici sa svojom djecom. Oni stavljaju znak jednakosti između sebe i djeteta, vrlo loše reagiraju na kritiku, a kada dijete dobije lošu ocjenu ili smanjenu ocjenu iz vladanja dovode u školu odvjetnika ili prijete medijima – ocjenjuje dr Milivojević.

 Katarina Đorđević/detinjarije