Zapamti, i najnevjerojatniji snovi imaju svoj raison d’ etre, svoj razlog i smisao, svoj razum, svoju konačnost i svoju beskonačnost u koje mudar čovjek mora vjerovati. Sva blaga blaženika i sva blaga onih koji to nisu bezvrijedna su u usporedbi s jednim takvim mudrosnom.
Bio jednom jedan vladar. Neizmjerno bogat, još neizmjernije škrt. Je li bio i gramziv? Do određene granice, jer su se iza nje nalazili njegovi podanici kojima je trebalo davati dovoljno da prežive. I trajali su on i njegov narod na tankoj liniji snošljivosti jedno drugog – što je najbitnije – bez narodne pobune, barem ne one širih razmjera, razarajuće. No, jednog dana pobuna je ipak izbila. Ali… na vladarevoj strani. Pobunila se njegova savjest. Uvjerila ga da mu nije preostalo još mnogo života i da, samim tim, njegovo bogatstvo postaje besmisleno jer nasljednike nije imao, a zlato je malo poteže da bi se s njim letjelo u nebo. Čvrsto je odlučio sve svoje vrijednosti razdijeliti najpotrebitijima, najsiromašnijima, ali tek tad je stao pred visoki zid: kako odrediti tko su oni – tà, on je tako dugo bio odvojen od svoga naroda a da bi stvarno znao tko živi u velikoj neimaštini, a tko ne. Plašio se gramzivaca prerušenih u bijednike. Stoga je za savjetnika uzeo baš jednog mudraca koji je živio među sirotinjom. On će sigurno znati pravilno odmjeriti kome pomoć treba, a tko pomagati može i sam. Mudrac, znajući za vladarevu škrtost i ne vjerujući baš previše njegovoj savjesti, odluči malo iskušati vladara. Jednog jutra mu reče da je on već razradio plan razdiobe, ali bi ipak volio saslušati eventualne vladareve želje ili planove.
–Vidiš, mudrače – nalakti se već prilično oronuli vladar na svoje jastuke – ja sam noćas usnio jedan divan san o tome kako odlazim u svoje odaje pune blaga i uzimam dovoljno novca da mogu kupiti jedan – ručak. S tim ručkom obilazim jadnike, tisuće, stotine tisuća njih, možda i milijune, i, njim jednim, sve ih uspijevam nahraniti. Potom…
Mudrac ga je, tobože, pozorno slušao, a zapravo je čuo samo ovu njegovu prvu izgovorenu rečenicu – ostalo vrijeme je razmišljao kako je jadnog vladara njegova škrtost u posljednjim trenutcima njegova života skrenula s putanje zdravog uma. Na kraju je umirućem vladaru iznio svoj plan. Vladar se (nevoljko, procijenio je mudrac) suglasi i sljedećih dana i mjeseci mudrac prione njegovoj provedbi. Mnogo novca podijeli onima koje u novčanom smislu smatrahu društvenim talogom, premnoge usreći i narod vladaru bje beskrajno zahvalan. Pomogao je i umjetnike što je s današnjeg gledišta nezamislivo.
No, koliko dao da dao, potrošen je tek neznatni dio njegova blaga jer je ono bilo gotovo neiscrpno. A i smrt se malo zaigrala pa nije došla na prvi randevu s njim. A onda kada je to stvarno učinila i prije nego je svojim prvim poljupcem ispila njegov zadnji dah, mudrac je došao do njegove samrtne postelje i rekao:
–Veličanstvo, narod dugo živi i kratko pamti. Stoga, da vas ne bi proklinjao, morate mu podijeliti i sve preostalo blago.
— Mudrače, nije mi preostalo mnogo vremena – uzvrati vladar – stoga ću napraviti ovo: sve svoje blago, uključujući i moju vladarsku titulu dajem tebi u ruke. Ti s njima učini što treba učiniti, a mene pusti mirno umrijeti.
Za dva dana vladar umre, mudrac postane vladar, ali ne zaboravi obećanje dato na samrtnoj postelji svoga, i dobrotvora svih drugih, i doista, sve preostalo bogatstvo podijeli narodu. On se zadovolji samo s tronom, ali satkanim od pravde i samilosti.
Jednoga dana pohodio ga je jedan čudan lik, jedna spodoba što je teturala, živi, takorekuć, mrtvac, u kojem on prepozna svog bliskog prijatelja, siromašnog mudraca kakav je i sam nekad bio. Ovaj se požalio na njegovu nepravednu djeliteljsku ruku jer, kaže, njemu novca nije dao ni da jedan ručak sebi može priskrbiti. Potom, ni ne izgovorivši sve što je htio, mrtav se sruši na pod. Iz mrtva tijela se izdiže duh, zamislite, prijašnjeg vladara! – vladara škrca pa potom vladara od savjesti.
–Re… re… re… – mucao je, silno preplašen, sadašnji vladar mudrac.
— Da, reinkarniran – mirno uzvrati duh. Što se čudiš? Sad hodam od reinkarnacije do reinkarnacije, još plaćajući dug svoje nepromišljene vladavine jer nije bilo dovoljno samo zlatnicima kititi blato i čemer. Nego, daj da vidim kako si proveo diobu moga bogatstva, a ti pogledaj kako bih ja to napravio.
I razmijeniše papire i zadubiše se u njih, a na kraju, sadašnjem vladaru odlane i on usklikne:
— Pa, provedbe planova su potpuno identične! Osim… osim s ovom neznatnom razlikom od jednog ručka…
— A ne, dragi dragane-vladaru-mudrače moj. Taj jedan ručak jednako je život ovog čiji sam duh ja postao. Da si mu ga udijelio ne bi presvisnuo pred tvojim nogama. Prije nego se uzdignem na pravedno nebo, a u otplati moga zemaljskoga duga, još ću posjetiti tisuće, stotine tisuća onih kojima si ti moje bogatstvo razdijelio i svakom od njih zamjerku izreći što svoga najboljeg prijatelja pretvara u očajnika koji vapi za jelom spasenja. I milijunima ću prigovarati zbog jednog jedinog ručka, upravo onog kojeg sam sanjao da s njim mogu bezbrojne nahraniti, a ti si me držao propuhanim. Jer, da sam ja onda ostvario taj svoj san i jednim ručkom nahranio nekog siromaha na umoru, izazvao bih isto takvu gestu kod milijuna drugih. Vidiš li sada kako se jednim ručkom bezbrojni mogu nahraniti? Zapamti, mudri vladaru, i najnevjerojatniji snovi imaju svoj raison d’etre – svoj razlog i smisao, svoj razum, svoju konačnost i svoju beskonačnost u koje mudar čovjek mora vjerovati. Inače ne bi bili ni prosanjani. Sve golemo blago koje posjedovah i koje si ti razdijelio, sva blaga blaženika i sva blaga onih koji to nisu, bezvrijedna su u usporedbi s takvim jednim mudrosnom. A ja sam imao sreću da ga usnim. Ti si imao mudrost, ja sam imao san, ja sad imam oboje, ti, izgleda, više nemaš ni jedno.
Izrekavši to duh iščezne.
[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2012/10/Zlatko-Tomić1.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]
