Rađa li se čovjek kao psihopat ili sociopat ili postaje tijekom odrastanja? Ovo je svakako jedno od često postavljenih pitanja poglavito u zadnje vrijeme. Rađena su brojna istraživanja na ovu temu, a zaključak je slijedeći: ključ je u tzv. roditeljskom stilu odgoja prema kojima su ekstremni stilovi povezani s kasnijim nastankom kriminalca sociopata. Istraživanja su pokazala da je kod većine njih postojala povijest potpunog roditeljskog zanemarivanja ili kontrolirajućeg, autoritativnog i vrlo rigidnog stila roditeljstva.
Djeca modeliraju svoje roditelje
Pokušavam malo dublje ući u psiho profil trostrukog ubojice čije tijelo ne žele preuzeti ni njegovi roditelji. Analizirajući njegov lik i djelo, dolazim do jednog zaključka: kao i svi drugi slični njemu, psihopati i sociopati – ne isključujem mogućnost da i sam dolazi iz okružja u kojem je dominiralo zanemarivanje i zlostavljanje od strane roditelja u djetinjstvu, disfunkcionalna obitelj kao i druga negativna iskustva iz ranog životnog doba koja su se nakačila tijekom života na poremećenu strukturu njegove ličnosti.
Naravno da za svaki poremećaj ponašanja ili bolest mentalnog zdravlja postoji faktor nasljedne predispozicije. Ipak, treba naglasiti da – hoće li se ona razviti i manifestirati ovisi prije svega od brojnih vanjskih i unutrašnjih faktora, a prije svega obiteljskog okružja.
Naravno da nema i ne može biti nikakvog opravdanja za strašna kaznena djela koje počine takve osobe. Nitko iz struke ne govori o mogućim uzrocima i uopće uvjetima u kojima je odrastala ta osoba i zašto i kako je postao takav monstrum.
Generalno govoreći, i iz moje perspektive teško me se može uvjeriti da dijete koje odrasta u skladnoj i funkcionalnoj obitelji može izrasti u jednog psihopatu tj. sociopata. Kada kažem funkcionalnoj mislim da su oba roditelja emocionalno zrele i stabilne ličnosti, a ne s poremećajem ličnosti, tipa narcisoidnog, ovisnog, graničnog, itd.
Manje me zanima je li počinitelj ”uspješan” čovjek, doktor, uspješni odvjetnik, znanstvenik, dolazi li iz ”dobre obitelji” itd. jer ”dobra obitelj” se procjenjuje uglavnom na temelju društvenog statusa, titula i sl.
Vidjeli smo na primjeru višestrukog djeteta ubojice iz Beograda. Mene zanima osoba iznutra – njegova psiha i stanje duha. Također i klinička slika mentalnog zdravlja oba roditelja. Djeca modeliraju svoje roditelje od malih nogu i postaju kopije svojih roditelja – i na dobar i loš način. To je tako, svidjelo se to nekome ili ne.
Kako i zašto neki ljudi postaju monstrumi?
Rađa li se čovjek kao psihopat ili sociopat ili postaje tijekom odrastanja? Ovo je svakako jedno od često postavljenih pitanja poglavito u zadnje vrijeme. Rađena su brojna istraživanja na ovu temu, a zaključak je slijedeći: ključ je u tzv. roditeljskom stilu odgoja prema kojima su ekstremni stilovi povezani s kasnijim nastankom kriminalca sociopata. Istraživanja su pokazala da je kod većine njih postojala povijest potpunog roditeljskog zanemarivanja ili kontrolirajućeg, autoritativnog i vrlo rigidnog stila roditeljstva.
Nadalje, svi sociopati i psihopati kriminalci doživjeli su (prema njihovom svjedočenju) užasne oblike fizičkog i (ili) psihičkog zlostavljanja u djetinjstvu. To svakako ne znači da roditelje trebalo ”kriviti” za sve jer postoje i oni koji su odrastali uz grozne roditelje, a ipak nisu svi postali poremećeni i kriminalci.
Takvi su zadobili opet druge vrste unutarnjih povreda koje su okrenuli više iznutra prema sebi a ne prema društvu. Ove su osobe bile itekako povređivane od strane svojih roditelja pa je njihova kasnija okrutnost zapravo samo pokušaj da se šteta koja im je učinjena prevlada na neprimjeren i užasan način.
Kako razlikovati psihopatu od sociopata?
Inače kada netko za nekoga kaže da je psihopat, crte ličnosti koje su karakteristične za takve ljude jesu: lažno, manipulativno i antisocijalno ponašanje, a prije svega nepostojanje empatije i osjećanja drugih ljudi.
Također, termini „psihopat“ i „sociopat“ nisu službene kliničke dijagnoze, nego se oba termina koriste za neformalno opisivanje nekoga sa antisocijalnim poremećajem ličnosti. Dakle, ne radi se o dijagnozama nego su i sociopatija i psihopatija samo pojmovi koji služe da se opiše nečije ponašanje.
Imaju i neke zajedničke osobine – i jedni i drugi imaju opsesivnu potrebu kontrole nad drugim ljudima, imaju odnosno nemaju nikakvu empatiju prema drugim ljudima, povređivanje drugih bez stida i kajanja, patološko laganje, manipulativno i često kriminalno ponašanje.
No, za razliku od psihopata koji imaju površinski šarm i prilično su visoke inteligencije, planiraju do detalja, to nije slučaj sa sociopatom, tj. osobom sa antisocijalnim poremećajem ličnosti koji djeluju krajnje impulzivno i bez emocija, ponašanje im je manje predvidljivo u odnosu na psihopate.
Također, zbog manjka strpljenja, najčešće djeluju brzopleto, impulzivno, ishitreno i bez plana, sa štetnim posljedicama. Njihovo ponašanje u suprotnosti je s društvenim normama, ne poštuju i krše prava drugih, nesposobni da prave razliku između ispravnog i korisnog, itd.
Ni jedan ni drugi ne osjećaju stid i nervozu kada su ”uhvaćeni na djelu” odnosno da rade nešto loše, jer imaju odgovor i opravdanje za sve. Oni osjećaju fizičku bol, ali ne i emocionalnu.
Mogu li se ovakve osobe izliječiti?
Inače da bi pacijent dobio dijagnozu psihijatra da ima antisocijalni poremećaj ličnosti, prije svega mora imati 18+ godina. Ovakvo devijantno i patološko ponašanje počinje se manifestirati već oko 15-te godine života.
Također psihopatija spada u jedan od tri klastera poremećaja ličnosti koji se prema dijagnostičkom statističkom priručniku za mentalne poremećaje definira kao antisocijalni poremećaj ličnosti u koje još ulaze i narcisoidni, histrionski i tzv. ”borderline” ili granični poremećaj.
Liječenje uopće nije lako. Psihijatar može preporučiti kombinaciju odgovarajućih lijekova i psihoterapije, iako nema dokaza da bilo koji lijek ili psihoterapije mogu izliječiti osobu sa antisocijalnim poremećajem ličnosti.
S druge strane je dobro jer se kombinacijom lijekova i psihoterapije može upravljati nekim simptomima poput agresije i impulzivnosti pa se na taj način može se donekle doprinijeti poboljšanju ukupnog kvaliteta života ovih osoba.
Zaključak – ovakve se osobe ne mogu izliječiti i kao takve predstavljaju velik izazov za društvo u cjelini.
piše: Mirella RASIC PAOLINI, holistički psihoterapeut/focusin-holisticlifestyle
