Kada jednog dana saznaš tajnu srca mog bit će drago to znam, ali neka još ljubav se širi na krilima vjetra. Ti nisi daleko da ona ne stigne do tebe, bliže si nego što misliš, a i ovo moje ludo srce stid da ga prizna da te voli. Sebe tješim riječima nade, vjetar ne gasi svijeću ako neće, svako čudo može da se desi ako se čovjek potrudi. Ponekad noću zamišljam na pruzi voz stoji, a ti iz njega izlaziš…
Radost bi se širila oko nas da moja ruka zaluta u tvojoj crnoj kosi i da tvoje oči kažu napokon smo se sreli. Sada me zanima da li i ti to želiš ili je istina da samo ja bajkovitost stvaram u svojoj glavi. Često te sanjam, naravno, moram kada gledam tvoju sliku i uzdahnem možda se i nećemo sresti, kako je to teško za izgovoriti. Nikad ne znaš gdje nas putevi mogu odvesti, rekao si i potrudio se nisi. Inače emotivna nisam i neću plakati, znam da postoje nade i da ću negdje ključ pronaći.
Možda i ti pišeš pjesme o meni, mnogo ispisanih listova imam o tebi, kada dođeš pročitat ću svaku riječ napisanu. Kada jednog dana saznaš tajnu srca mog, ne rano je. Vjetar će na krilima donijeti ljubav moju ti je preuzmi i uzvrati jer to čekam otkad smo se upoznali…
Irma Samardžić
