Parafraziram naslov romana kojeg nepismeni, ako nisu mogli pročitati, a ono ga svakako znaju prepričati. Stoga naslov ovog mog malog ogleda, ove ribice od eseja glasi: Starac i mora.

Stojim na rubu velike crne vode koja se život zove i predajem se najlicemjernijem ljudskom činu, najbesplatnijoj a najpotkupljivijoj radnji, najćudorednijoj i najpromiskuitetnijoj djelatnosti, dakle – razmišljanju, stojim, po stoti put zapitan je li istina ona sličica, onaj događajčić iz života velikog pomorskog graditelja koji je, u shemu svemira zagledan, konstruirao veličanstvenu morsku građevinu i u sam osvit njenog konačnog imenovanja promijenio svoju prvotnu nakanu htijući joj sad, tako grandioznoj, tako osvemirenoj, nadjenuti ime Life, što znači život, a onda ga je tim hodača na vodi, a u biti ipak svemirskih dekonstruktora i banalizatora uvjerio da je to nemoguće jer Život tj. Life je potopiv dok se ovdje radi o neuništivom, nepotopivom, kometiziranom galaktičkom jedrilju koje će, kao i svi unuci svoje praroditelje, tako i ono svog prastvaratelja, dakle svemir, nadživjeti, pa ga treba nekim kozmičkim, najbolje titanskim imenom nasloviti. I bje kako je bilo u Noći utopljeničkog valcera.

Već mi je hladno na tom oceanskom rubu i nikako da nadođu toplije misli, recimo o tome kako sam bezbolno zaokružio svoj radni vijek, i sad se, uz paricu na besparicu mogu opušteno prepustiti svojim kunićima, svojim račićima, svojim fazanima, ali što ako mi na preksutrašnjem ljekarskom pregledu doktor Kunić kaže kako sam dobio rak i to u formi zatrčalog fazana, tj. u uznapredovalom obliku?

A da se okupiram onim (kao što je bilo neki dan dok sam čekao poštara da mi donese moju, jučer socijalnu a danas umirovljeničku crkavicu) razmišljanjem o tome kako bih u ovoj svojoj mikročestici od mikroemocionalnog života jednom stvarno mogao napraviti voluminozno milosrdno djelo, npr. da tom svom poštaru koji je spiskao moju prvu mirovinu u kladionici dam oprost i priliku iskupljenja pa kad on pozvoni na moja ulazna vrata a ja ih otvorim, na svoje drhteće obraze nabacim jedan nevoštanožuti smješak pred prizorom punog kontejnera kojeg je on, kao nekakvu kompenzaciju, dovaljao ispred mojih vratiju, sve u svrhu pomirenja i izmirenja kojeg zagovara i sveti naš Otac. Valjda bi koeficijent moga preživljavanja toga mjeseca bio sasvim solidan.

Ali, ne. Ovog mrzovoljka, ovog nevoljkovića, ovog strahimira i strahiratka koji se uplašio jednog račića, dok stoji nad tom tamnom vodom ispisujući autobiografiju jednog fosila spopadaju nehumorne, kataklizmičke, bosonoge misli: što to uistinu jest ljudska slava, što to zapravo znači svakodnevno lamentiranje o ljudskom moralu, moralu s civiliziranim podbratcima, zašto naša humanost prije nego dođe do svoga djela zapne već kod predjela, zašto svoj glas podižemo samo onda kada primijetimo da se njegov srodnik – glas s Neba strelovitom brzinom približava zemlji jer mu se nije otvorio padobran, zašto smo se prebrojali, zatvorili vrata kokošinjca i izabrali pijetla, uistinu ne smatrajući da i jedan kokošinjac može biti organizirano društvo, zašto imamo dušni, a ne i katedralnodušni dan, dan kada bi od jutra do mraka, ali samo taj put, glavne vedete i nesumnjivi škropci katedrale duha – političari, govorili samo jednom za cijelu godinu, za cijeli svoj mandat, što posljedično znači za čitav naš život, ali bi onda stajali iza onoga što kažu, odgovarali svojom čašću i istinskom vlašću – vlašću nad samim sobom, dakle baratali bi pojmovima koji su nešto drugačiji i ponešto viši od izbornocenzuskih, zašto zapise svojih naraštaja tehnologizacijom razbaštinjujemo, zašto prije nego se pomolimo da susjedu crkne krava pomolimo se i konzumerističkoj kravi da susjedu crkne bog, bog novca, dakle, tisuće prebučnih i nagluhih zašto i tisuće gluhonijemih zato postavljam pokraj te veličanstvene vode nad kojom sam nagnut, a nad kojom se spuštaju sve magline ovoga i onoga svijeta, ali bojim se da me nitko, pa ni ja sam sebe ne čujem, ili je to samo moj prestravljeni dojam.

Dragi supatnici, zvali se vi ili ne zvali umirovljenicima, slobodno se prestrašite kada vidite da misli pokreću planine, još i više kada opazite da se one pomiču bez utjecaja ikakovih misli – to su upravo one gromade koje se približavaju jedna drugoj želeći istisnuti grobove avanturista koji se nalaze između njih, jer avanturisti se sahranjuju u planinama želeći ovjekovječiti činjenicu što su oni već svojim rođenjem postali mrtvaci. Planine više vole one koji odrade svoj radni pa i životni vijek, sjednu na obalu velike crne vode te odboluju svoje misli bile one ne znam kakvim rakovima i račićima zakliještene.

Zlatko Tomić, književnik




Prethodna objava10 Znakova Da Vam Nedostaje Magnezija
Slijedeća objavaU noći 28.9. stiže kraj Tetrade: Potpuna pomrčina “Krvavog Supermjeseca”
Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.