Iskreno, ne sjećam se da je neka pomrčina do te mjere najavljivana kao što je to pomrčina Sunca 8. travnja/aprila. Doslovce ćete svugdje naletjeti na informacije o pomrčini, od mainstream medija pa do najopskurnijih mjesta do kojih dolazi Internet. Godišnje ćemo imati dva para pomrčina: dvije pomrčine Sunca na mlad Mjesec i dvije prateće pomrčine Mjeseca na pun Mjesec. Svake godine. Jer su svake godine Mjesec i Sunce u blizini Mjesečevih čvorova (sjeverni i južni) doslovce 4 puta. Ponekad neka od pomrčina zavrati sam kraj ili početak godine pa ih imamo 5 ili čak 6. Pa po čemu je onda ova pomrčina važnija od drugih?
Kao prvo, događa se na 19. stupnju, stupnju egzaltacije Sunca u Ovnu, u kojem je Sunce najjače. Nadalje, u konjunkciji je s „ranjenim iscjeliteljem“ Chironom a u blizini je i retrogradni Merkur u Ovnu. Da spektakl bude veći u blizini će se naći i komet službenog naziva 12P/Pons-Brooks a od milja nazvan „Đavolji komet“ (Devil Comet) koji će se kao kakav fotobomber moći vidjeti tijekom solarne eklipse, od Kanade pa sve do Meksika.
Baš zbog te „gužve“ ona je višeznačna i nešto upadljivija nego druge. Krenimo, za početak, iz ovog ugla: Sunce predstavlja kolektivnu svijest čovječanstva, Mjesec kolektivnu podsvijest, sve one potisnute sadržaje koje nosimo u podsvijesti od predaka i svih onih koji su živjeli na Zemlji. Zaklanjanjem Sunca kolektivna svijest neminovno doživljava preokret i transformaciju. Sva prošlost koju smo „zamračili“, okrenuli glavu na drugu stranu, ignorirali, držeći se kolektivnih programa i nametnutih nam kolektivnih uvjerenja i komocije dopuštanja da drugi odluče u što trebamo vjerovati mogla bi isplivati, ponajprije zbog nekih kako osobnih tako i kolektivnih događaja koje nikako nećemo moći uklopiti u naše standardne mentalne šablone.
Promatramo li to što će se dogoditi iz perspektive našeg trodimenzionalnog uvjetovanog uma gotovo je sigurno da ćemo zapeti na nemogućnosti da to procesuiramo standardnim mentalnim alatima i strahu koji uvijek dijeli i osuđuje. Taj kontrast je prilika za potpunu promjenu perspektive, za svojevrsni vibracijski skok svijesti i shvaćanje da možemo izabrati kako ćemo reagirati i hoćemo li koristiti alate programibilnog uma i ega ili ćemo se probuditi u spoznaji da je sve točno onako kako treba biti. Čovječanstvu, i nama kao osobi i pojedincu.
Nismo odvojeni, nismo sami iako nas sustav ovog matrixa kojega zovemo vanjski svijet ili realnost od prvog dana programira drugačije. Upravo ta programirana uvjetovanost ukorijenjena u tzv. znanstvenom materijalizmu uz kontinuirano održavanje straha kao podsjetnika na vlastitu beznačajnost ljude je uljuljkala u distorziranu percepciju realnosti u kojoj je borba i sebičnost jedini način da preživimo. A ne može biti dalje od toga.
Neptun u Ribama tu je distorziranu sliku svijeta već doveo do stanja svojevrsne omađijanosti u kojoj je ljudima milija laž od istine a vrijeme potrošeno na plitke i glupe sadržaje dodatno otupljuje ionako već ionako već gotovo u potpunosti isprogramirani um koji više nije u stanju kritički razmišljati ni u situacijama ozbiljne krize, već radije poseže za „rješenjima“ neovisno o tome koliko su uopće istinita. I dobronamjerna: „Rješenje nije u meni jer ja sam glup, slab i nevažan. Moj osjećaj za istinu toliko je već otupio da vjerujem lažima, a istinu odbacujem kao laž. Tako mi je ugodnije. U suprotnome, izgubit ću položaj u krdu, obitelji, poslu, društvu, susjedstvu i onom u birtiji ili frizeraju. S vremenom strah od svega nabrojanog toliko će me distorzirati da će mi se pod kapom brige za druge prodati fašizam kao istinsko čovjekoljublje. I tonut ću sve više u taj bezdan koji me odvaja samoga od sebe dok se, na kraju, sasvim ne izgubim… A kad se izgubim postat ću zao i na kraju, vrlo vjerojatno, prodati dušu samome vragu… Ako, naravno, ne izaberem drugačije, i ne odmaknem se od smrada krda i manipulacija metodama kolektivne kontrole uma. I stanem na nišan. Krdu i onima koji to krdo kontroliraju.“
Taj naizgledni dualitet možda i jest pitanje izbora no taj je izbor već odavno poznat jer naše su ga duše izabrale znajući tko su. Možda nam je najvažnije iskustvo tog izbora i osjećaje koje donosi. Ako je to strah onda je izbor već u samome startu loš jer vodi u odvajanje i još veći pad. Ako je to – mir, po miru znamo da smo i u umu i u srcu ista osoba.
Svijet? Svijet je u strahu. Kolektivnom strahu, zbog kolektivnog odvajanja čovječanstva od njega samoga i svakog čovjeka od onog drugog. Kolektivno sljepilo dovelo je do nadolazećeg globalnog financijskog i gospodarskog kolektivnog kolapsa koji samo što se nije dogodio. Dok se čovječanstvo pravi da to ne vidi i devijacije stavlja u kategoriju pojma uključivosti, na nebu se pojavljuje ZNAK, i – mrak. Bilo bi divno kada bi bio moguć „reset ludila“.
Nadajmo se da je kreativna kozmička inteligencija pronašla način da preko simbola i specijalnih vizualnih efekata skrene pozornost ovih dolje spavača na – bitne stvari. Hoće li biti potrebno zbog toga nekoliko puta zatresti zemlju ili baciti na nju neku drugu pošast, ostaje nam za vidjeti. Jer, u konačnici, tama je apsorbirano svjetlo, eklipsa je preokret iz jednog stanja u drugo. Kao kad palačinku preokrenete u zraku. Nakon toga, nikad više ništa nije isto.
Mi ljudi smo komodni, ne volimo promjene. Plaše nas. A baš u njima se krije najveći potencijal za skok, rast, evoluciju. Sigurnost je nerijetko našem malom ja lažno jamstvo da nikada neće umrijeti. A na drugoj strani obale piše: najviše je živ onaj tko je umro milijun puta. Ostavivši vlastiti leš bez imalo milosti. Jer se, na neki način rodio iznova, veći i jači nego što je bio. I, barem za nijansu – mirniji.
Eto, točno tako će „djelovati“ ova pomrčina. Nekom će pomračiti um još više, a nekoga osvijetliti iznutra. Ili kolektivno tonemo u mrak ili palimo reflektore. To je taj izbor, to je ta odluka. I osobna, i kolektivna. Izaberite po srcu – i budite među rijetkima.
