Našao sam se u video igrici.
Buljio sam u veliki ekran od šezdeset inča, gledao neku seriju.
To je isto kao da igram igricu. I jedno i drugo svodi se na virtualne događaje, na iluziju.
Odvikao sam se od toga, dugo već ne pratim ni serije ni filmove, ne igram igrice, nemam tv. Ali sad, kad sam u gostima, upecao sam se. Zanio iluzijom.
Blenuo sam nijemo u monitor s kojeg su atomi pljuštali direktno u moje uši i oči, i u mojoj podsvijesti stvarali sinapse predvidljivosti – moj mozak primao je program; prvi program radija i televizije.
Sjedio sam prikopčan na ravnu ploču tekućeg kristala, sveden na jednu dimenziju, kontroliran, miran kao janje. Producenti, glumci, voditelji, političari, biznismeni, marketinški magovi, trgovci,… suprostavili su se prirodi. Kreirali su virtualni metež ušpricavajući ga u moju, i u svijest milijuna drugih očiju uperenih u velike i male ekrane. Dijagram isplativosti iz dana u dan pojačava tempo i taj metež postaje sve veći. Dok se budžet i dalje povećava, metež raste. Po nekoj nevidljivoj zapovijesti, svi mi zajedno, i režiseri i publika, kopamo sebi jedan uski jarak koji postaje sve dublji. Taj jarak odvaja nas od nas samih, od naše prirode, i prirode uopće.
Kod tih misli prenuo sam se, vratio iz igrice u život.
Da sam nastavio gledati u ekran, ostao bih prikovan u mikroprostoru, dok bi me utisci varali da se širim po univerzumu. Čučao bih zgrčen pored ravne površine kontrole uma, a pravo postojanje nastavilo bi titrati bez mene, tamo negdje daleko, među zvjezdanim daljinama kvantnih veza ljubavi, u njenim orgazmičkim okeanima – u mojoj neposrednoj, ali nedokučivoj blizini.
Ipak, skrenuo sam pogled sa ekrana
i evo me, tu sam,
titram u tebi.
https://www.pjphototherapy.com/
Peđa Vujović – fototerapeut
