Trebali bi nesebično upućivati ljubav svim našim predcima, jer ćemo jednom i sami biti u njihovom društvu, osim ako nas naša dobrota ne digne odmah u svjetlo. Ne tugujte i ne prizivajte neprežaljene, jer u tom slučaju trpe od nas slično kao što mi trpimo od svojih predaka.
Naši preminuli predci i najdraži i dalje su živi i, vjerovali ili ne, mnogi nas jako trebaju! Ono što ne umire je duša i nastavlja postojati bez obzira na naša uvjerenja, samo je pitanje gdje i u kakvim okolnostima. Zašto bi nam to trebalo biti bitno?
Nemam namjeru oživljavati vaše bolne rane ili podsjećati na nemile odnose s problematičnim članovima obitelji, zbog kojih lakše dišete otkad su otišli. Namjera mi je ukazati na daljnje postojanje energijske (emocionalne) vezanosti jednih za druge. Zbog naše vezanosti za nepreboljene, opterećujemo njihovo daljnje postojanje.
Međutim, ono što ostaje nezapaženo je vezanost za nas onih koji su otišli puni gorčine i nerazriješenih odnosa ili su ostali snažno vezani za sve materijalno što su stekli, a mi smo to naslijedili. Takva vezanost na najrazličitije načine opterećuje naš život, a da toga uopće nismo svjesni.
Ona se može odražavati u raznim oblicima: od nemira i nesloge s bližnjima i okolinom, bolesti koje se nikako ne možemo riješiti, raznih ovisnosti, čestih opasnih nezgoda pa do stalnih komplikacija s naslijeđenom imovinom i slično. Kada je riječ o imovini, često puta starina kupljena od nepoznatih ljudi bude opterećena posesivnom energijom prvih vlasnika pa sadašnji vlasnici trpe neku od spomenutih posljedica.
Što se, zapravo, događa? Cilj svakog čovjeka je da svoj život odživi što je najbolje moguće. Takva osoba ne stvara neprijateljstva nego živi u mirnom suživotu s okolinom, ne širi negativne emocije ljubomore, mržnje i zavisti nego je primjer tolerancije i prihvaćanja.
Ona će u starosti predosjećati svoj odlazak i pomirena sa svima i oslobođena vezanosti za materijalno, reći će: Sada mogu u miru umrijeti. Takve osobe su pune plemenitih emocija s visokim vibracijama i s lakoćom će se dignuti u svjetlo, mjesto odakle im je duša krenula u ovozemaljsku avanturu. Koliko je takvih?
Nažalost, daleko je više onih koji se nisu najbolje snašli te su zbog raznih strahova našli sigurnost u vezivanju za partnere, djecu ili imovinu. Zbog nedostatka samopoštovanja, svu svoju ljubav usmjerili su na njih, a sami su je ostali željni. Druge je od takvih strahova štitio njihov ego pa su postali njegovi zarobljenici i povodili se sustavom vrijednosti suprotnim od prije spomenutog.
Takvi ljudi, kao i oni koji u osnovi nisu loši nego su tek pesimisti, slabo su protočni za energiju ljubavi, koja ne može hraniti njihovo duhovno biće. Kako postaju stariji, duša im snažnije signalizira potrebu za akumuliranjem plemenitih emocija potrebnih kao gorivo za daljnje putovanje. Međutim, nisu u stanju prepoznati te signale pa se javlja strah od smrti i postaju preplašeni, čangrizavi, pesimistični i sebični.
Ego ih pokušava zaštiti pa će od ljudi kojima su okruženi tražiti sve više pažnje, odnosno energije i tako odgađati umiranje. Pretvaraju se u energijske vampire i samo dodatno pogoršavaju odnose sa bližnjima. Kad im se tjelesni život ugasi, duša im se ne može dignuti u više duhovne sfere postojanja zbog previše emocija niskih vibracija pa ostaju vezani za zemaljsko.
Iz perspektive postojanja u vječnosti dobivaju širi uvid i realnu sliku života kojeg su živjeli i svog (ne)djelovanja, ali sada bez mogućnosti da bilo što promijene. Dalje žive samo sa sviješću svoje duše u vječnoj patnji od svih teških emocija koje su ponijeli. Poput noćnih leptira lutaju znanim područjima u potrazi za svjetlom, za ljubavlju, pa se najčešće zadržavaju na mjestima za koja ih vežu lijepe uspomene i imovina u koju su ugradili sebe.
Dakako, mi, njihovi živući potomci najveći smo izvor ljubavi, osobito mala djeca. U tome ne bi bilo ništa loše da su ispunjeni pozitivnom energijom, međutim, izrazito je teško amortizirati prisustvo njihove negativne i frustrirajuće energije koja nas oslabljuje. Njihova bol je vapaj za pomoć i tužno mi je kada čujem za tehnike kojima se kidaju takve veze na način da se zaštite živi ljudi, a ovi s druge strane života bivaju jednostavno odgurnuti u njihovu patnju i beznađe, a može im se pomoći.
Nije riječ samo o jednoj ili dvije generacije, nego o mnogim generacijama predaka, naših i svakog živućeg čovjeka na planeti. Ako se prisjetimo koliko je negativne energije za života širila jedna takva osoba, a širi je i nakon ovozemaljskog života, onda si pokušajmo zamisliti koju količinu negativne energije mora amortizirati ova Zemlja zajedno s nama, koliko god bila umanjena zbog uprosječivanja.
Što možemo učiniti? Prije svega, oprostimo im za sve što im zamjeramo, jer su sada svjesni svojih slabosti i pogrešaka, ali ne mogu ništa popraviti. Ne znamo koja i kakva su ih iskustva formirala u takve kakve su bili, pa ih ne smijemo ni osuđivati. Time ćemo im dio negativnih emocija zamijeniti za ljubav i olakšati patnju.
Dodatno ih možemo nahraniti ljubavlju, ako im se iskreno zahvalimo za sve za što su se žrvovali i stvorili pa ako ništa više, onda barem zato što su nam omogućili da živimo ovaj život. Trebali bi nesebično upućivati ljubav svim našim predcima, jer ćemo jednom i sami biti u njihovom društvu, osim ako nas naša dobrota ne digne odmah u svjetlo. Ujedno, „pazimo da naše svjetiljke uvijek imaju dovoljno ulja“. I, ne tugujte i ne prizivajte neprežaljene, jer u tom slučaju trpe od nas slično kao što mi trpimo od svojih predaka.
Kao svjedočanstvo o svemu iznijetom, izdvojit ću iz svoje terapeutske prakse samo jedan primjer oslobađanja predaka od zemaljske vezanosti i odvođenja u svjetlo, a pamtit ću ga zauvijek jer se radilo o maloj djevojčici. Naime, bezazlena upalica naglo je eskalirala do te mjere da je dobila sepsu i pala u komu.
Organi su već počeli otkazivati kada sam se uključila kao terapeut. Iz razgovora s rodbinom saznala sam za smrt njene bake koja je otišla puna gorčine i gnjeva zbog loših obiteljskih odnosa. Odmah sam posumnjala da je preko djeteta htjela ostati u obitelji ne bi li raščistila račune i oslobodila se teških emocija zbog kojih nije mogla ni naprijed ni natrag.
Obavila sam s njom „razgovor“ nakon kojeg je odmah pristala otići kamo se i uputila te joj pomogla da se to ostvari. Djevojčica se ubrzo vratila svijesti i počeo je rapidni oporavak, tako da za desetak dana više nije bilo ni traga bolesti, baš kao da se nikada ništa nije dogodilo.
Zato, pomozimo našim predcima da nađu svoj mir, zbog našeg mira.
Ankica Brekalo
Holistički iscjelitelj
