Koliko puta u životu smo oklijevali, stojeći licem u lice sa strahom što sve nosi potez koji se spremamo napraviti? Oklijevali i stajali na mjestu, nigdje se ne mičući, samo zato jer smo i suviše poznavali to mjesto na kojem smo, da bismo napustili njegovu sigurnost i izvjesnost koju ono nudi? Stajali na mjestu i čekali da nešto nama dođe? A našli bismo se na pola puta sa svojim željama, kada bismo samo zakoračili, jednim odvažnim korakom (usprkos klecajućim koljenima) prema njemu.
Zašto nas je toliko strah pokušati nešto novo, samo zato jer bismo mogli napraviti pogrešan korak, srljajući u nešto u čemu se možda nećemo tako uspješno snaći. Pa, ljudi smo, griješimo i greške nam se svejedno dese i onda kada smo najuvjereniji u sigurnost koju nam neki odabir nudi. I ništa u tome nema loše. Svaka pogreška daje nam novu priliku da prevaziđemo svoje granice, da iskoračimo iz kalupa u kojem smo i da ga proširimo za broj više. Svaka pogreška, ukazuje nam na mjesto u nama na kojem još možemo raditi, koje je spremno za svoj rast. I svaka pogreška će nam se ponavljati, mnogo puta u životu, sve dok ne shvatimo što je to što nas ona želi naučiti, što je to što ona od nas želi da ponesemo u dalje putovanje, s novim, s boljim, s naprednijim sobom.
Svaki novi put, koji svojim stopalima počnemo osnivati, jeste težak, ali dolazi li zaista išta, išta što u životu vrijedi, bez truda, bez napora. Znamo li zaista cijeniti ono što smo dobili olako, u što nismo uložili svoje vrijeme, svoju ljubav, svoje ustrajavanje, svoju borbu? Ograđeni smo samo onim zidovima koje sami oko sebe postavimo. Svaka nova vještina, svako novo, bolje sutra, od nas zahtjeva da prevaziđemo sebe, da uložimo veliki napor kako bismo proširili ograničenja koja smo prije toga sebi postavili. Samo ih mi možemo pomjerati. Niko drugi ne može, niti će ikad moći uraditi ništa drugo, nego da nas u tome podstakne. Svako prevazilaženje vlastitih granica znači strah, znači blagu bol. Kao što leptir, da bi to postao, mora provesti dane i dane pokušavajući da rastegne i na koncu, raspori čahuru u kojoj se nalazi, leptir da bi ojačao svoja krila i vinuo se u visine, da bi okusio dah vjetra, miris polena, mora prvo ih mora svom snagom pokušavati iščupati iz tog zatvora čahure. Isto tako, mi, trebamo, vjerujući u snagu koja postoji samo u nama samima i koju drugi mogu samo podstaći, samo probuditi, ne i stvoriti u nama, ako mi mislimo da je nemamo, iskoračiti i uzeti trenutak, koji predstoji i učiniti ga pravim trenutkom, idealnim trenutkom za poduzeti odlučujući korak u svome životu.
