Kad gusti oblaci prekriju tvoja vrata i prozore
i Svjetlu se ne nazire sjaj…
Ne odustaj!
Kad ti svijet okrene leđa
i srce ti se poput stakla
razlomi na tisuće komada…
Ne odustaj!
Kad uhvati te beznađe i tuga,
a život ti se u lice smije i ruga…
Ne odustaj!
Kad na leđima nosiš teško breme
i pregazi te vrijeme…
Ne odustaj!
Kad te život odvuče na drugi kolosijek,
a tračnicama se gubi svaki trag…
Ne odustaj!
Kad na platnu tvog života
počnu dominirati tamne boje…
Ne odustaj!
Kad se tvoja unutarnja konstrukcija počne raspadati
i više ne znaš tko si…
Ne odustaj!
Kad tvoji koraci postanu teški
i izgubiš svoj ritam života…
Ne odustaj!
Kad se osjećaš poput nasukanog broda na pustoj obali,
a nikog nema da pruži ti ruku…
Ne odustaj!
Kad izgubiš svoj unutarnji kompas
i osjećaš se kao da toneš u živo blato…
Ne odustaj!
Kad se osjećaš poput usamljenog vuka
koji gustom šumom luta
u potrazi za čoporom…
Ne odustaj!
Kad stranice tvoje životne knjige počnu blijedjeti,
a tvoj dah postane sve slabiji…
Ne odustaj!
Kad se osjećaš kao zatvorenik u svom vlastitom tijelu
i počinješ sve više ličiti na hodajuću ljušturu
u kojoj više nema života ni strasti…
Ne odustaj!
Tvoja duša te neprestano zove i moli:
Ne odustaj!
Ne odustaj od sebe i Iskre Svjetlosti koja je u tebi!
Ne odustaj od sebe i od Onoga Koji život stvara!
Ne odustaj od sebe i od Onoga Koji Sam Život Jest!
Milan Troskot, Živi trenutak
