Teško je shvatiti da stari roditelji više nisu isti mama i tata koji su išli s nama u planinarenje, nježno brisali suze u vrtiću ili na maturi u školi. Oni su drugačiji. I trebamo ih tretirati drugačije.
Ova je žena imala oko pedeset godina. Aktivna, vesela, uspješna – uspjela je u svemu čega se prihvatila: obitelji, poslu, prijateljstvu… Brinulo ju je samo jedno – roditelji.
Nekako su brzo i naglo starili. Nekad su bili aktivni i veseli, a sada su postali tihi. Kad je uletjela u njihov stan – sva u planovima, nadama, dočekali su je s teškim mirisom dugo neprovjetrane sobe i kisele hrane.
Odjurila je do hladnjaka, uklanjajući ono što se već odavno osušilo, upljesnivilo i ukiselilo. Hladnjak je napunila prekrasnim posudama gotove hrane iz skupog restorana.
Otišla je do ormara, objesila novu odjeću na vješalice: košulju za tatu, ogrtač za mamu…
Roditelji joj nisu proturječili. Gledali su je ukočeno. Nisu ništa rekli.
A kad im je tjedan i pol kasnije došla u posjet, staklenke s hranom iz kafića ostale su netaknute. A uz njih juha od kiselog kupusa od prošlogodišnjeg luka i kupusa. Jeli su juhu od kupusa. Ali ne i hranu iz restorana.
Tata ju je dočekao u svojoj omiljenoj kariranoj košulji, izlizanoj do rupa na laktovima. Mama je u svom omiljenom, protkanom ogrtaču. Njezina nova odjeća visjela je u ormaru netaknuta.
Jednog dana žena nije mogla izdržati. Zgrabila je mamin zimski kaput s astragan ovratnikom (“Mama, ti ga nosiš zadnjih 20 godina, to je nemoguće! Od ovog kaputa su ostale samo uspomene!”) i bacila ga u smeće.
A umjesto kaputa – evo, mama, probaj! – dala joj je bundu. Mekana, svijetla, siva – bez mrlja.
Mama ju je isprobala.
“Oh…”, nasmiješila se. Pažljivo ju je skinula i objesila u ormar.
– Sad je nosi! — procvjetala je kći.
…Mama je umrla godinu dana kasnije. Njezina je kći, dok je sređivala ormar s majčinom odjećom, naišla na paket. Daleko, u samoj dubini ormara, ležala je uredno složena siva bunda. Nova, s etiketom. Nenošena.
Gorko je jecala – žena koja je mamin stari kaput bacila u smeće, koja je majci kupila bundu i koja je shvatila: cijelu zimu majka je izlazila na ulicu u Bog zna čemu. Ili možda uopće nije izašla.
Jedan student mi je ispričao ovu priču. Srce mi se stezalo dok sam je slušala – činilo mi se da mi govori o vlastitim greškama koje sam napravila s roditeljima. Imala sam isto: hladnjak iz kojeg sam uklanjala ostatke stare hrane.
“To je za mačke”, objasnila je moja majka.
Hranila je mačke u dvorištu. A toliko je dugo skupljala hranu za njih da su paketi pokvarene hrane prvo zauzeli cijeli hladnjak, a zatim se raširili po zamrzivaču.
Došlo je do demontaže ormara kada sam pokušala baciti njihovu staru odjeću. I naišla sam na njihove poglede – uplašene i ponizne. Nisu bili sretni zbog toga.
U isto vrijeme, imala sam sreće: imala sam, moglo bi se reći, uzorne roditelje. Živjeli su zajedno 71 godinu – prijateljski, mirno, u ljubavi. Prihvatili su moju pomoć – moralnu i materijalnu. Zanimao ih je moj život. Ali čak i s takvim “standardnim” roditeljima, ponekad sam bila u zabludi.
Teško je shvatiti da stari roditelji više nisu isti mama i tata koji su išli s nama u planinarenje, nježno brisali suze u vrtiću ili na maturi u školi. Oni su drugačiji. I trebamo ih tretirati drugačije.
Za sebe sam smislila 5 pravila – nisam sigurna da će svima odgovarati (roditelji su različiti), ali nadam se da će vama pomoći.
1. Ne prekidajte navike svojih roditelja
Želite li stvarno baciti staru odjeću svojih roditelja i kupiti novu? Kupite je.
Ali neka tatina nova košulja izgleda točno kao stara. Neka mamin novi kaput također ima isti ovratnik i neka bude otprilike iste boje.
2. Ne plašite roditelje svojim troškovima
U starijoj dobi mnogi ljudi postaju škrti. Kupnja nove stvari ih uznemirava, čak i ako je stvar bila iznimno potrebna: žale što su se rastali s novcem. Štoviše, ako kupite stvar, žao im je vašeg novca jednako kao i vlastitog.
Ako i vaši roditelji imaju tu osobinu, nemojte ih nagovarati da promijene svoj odnos prema novcu: oni se neće promijeniti. Jednostavno, kada im nosite novi ogrtač ili nove cipele, odrežite sve etikete unaprijed i bacite sve račune. Recite:
“Mama, kupila sam ga sebi, isprobala i ne stoji mi. Možda ćeš ga nositi, šteta ga je baciti.”
A mama će ga sigurno nositi, čak i ako ga prije nije namjeravala nositi: ne može si priuštiti da se taj predmet baci.
Ako roditelji odbiju liječenje u plaćenim klinikama i traže da ne zovu plaćenog liječnika kod kuće (a vi razumijete da je to potrebno), prevarite ih. Recite:
– Tata, ovo je poznanik. Ova doktorica je kći moje prijateljice, zamolila sam je.
Budite uvjereni: liječnik će također podržati vašu laž (kad biste samo znali koliko često to moraju podržati!). Da, stariji roditelji mogu biti prevareni – za njihovo dobro.
3. Usrećite svoje roditelje
Ponekad kažu: starci su kao djeca. Jao, to nije istina. Svaki novi dan za dijete je uspon. Svaki novi dan za stariju osobu je pad.
Djeca se smiju tri stotine puta na dan. Koliko često vidite svoje roditelje da se smiju?
4. Ako je moguće, pokušajte naučiti svoje roditelje da koriste društvene mreže ili servise na kojima mogu gledati svoje omiljene TV emisije
Da, oduzet će vam puno vremena i zahtijevati puno strpljenja. Ali kada roditelji počnu aktivno komunicirati, bit ćete nagrađeni sjajem u njihovim očima. Starije osobe trebaju komunikaciju – a mogu je dobiti na društvenim mrežama.
Ako nemate strpljenja za to, unajmite nekoga da ih obučava. Asistenti za starije više nisu rijetkost.
5. Ako vaši roditelji razviju demenciju, nemojte se pokušavati boriti protiv toga
Nisam shvatila da sam povrijedila svoju majku kada sam joj odgovorila na pitanje:
– Mama, da se sjetimo o čemu smo upravo pričali?
Oči su joj postale prestrašene i tjeskobne. Osjećala je da ne ispunjava moja očekivanja i shvatila: ne može, više ih uopće ne može ispuniti. To ju je užasno mučilo – a ja sam patila, ne shvaćajući kako da joj pomognem.
Liječnik moje majke rekao mi je pravu taktiku, rekao je:
– Ne muči joj RAM memoriju – nećeš ništa popraviti. Pristupi dugoročnom pamćenju – to funkcionira puno bolje.
Počela sam zapitkivati svoju majku o njezinom djetinjstvu, mom djetinjstvu. Počeli smo s njom razgovarati o apstraktnim temama – što je ljubav, što je obitelj… Bili smo sretni u takvim trenucima: i ja i ona.
A to je za nas, odraslu djecu ostarjelih roditelja, najvažnije: da nam komunikacija donosi sreću.
Nina Zvereva
ATMA/cluber.com.ua/Prevela: Suzana Dulčić
