“Neizražene emocije nikada neće umrijeti. One su sahranjene žive i pojavit će se kasnije na puno ružnije načine.” ~ Sigmund Freud
Većina osjećaja koja ometaju naš svakodnevni život, naše negativne emocionalne reakcije, malo su povezane s onim što se događa u sadašnjosti. One potječu iz bolnih sjećanja iz djetinjstva, zakopana duboko u nama, ona s kojima se tek trebamo suočiti i pozabaviti.
Kada se ta sjećanja podsvjesno aktiviraju, sva racionalnost nestaje. Mi postajemo preosjetljivi, kruti, iracionalni i nesigurni. Postanemo izvan kontrole, emocionalne olupine.
Mislimo da znamo zbog čega reagiramo na određeni način, ali to je rijetko tako. Mislimo da reagiramo na nešto što je rečeno ili učinjeno u sadašnjosti, ali to nije točno. Mi reagiramo na našu bol iz prošlosti.
Okidači iznose bol naše prošlosti na površinu zbog vrlo specifičnog razloga. Naša tijela ne žele toksične osjećaje zatvorene u sebi. Ona koriste svaku mogućnost da se izjasne zajedno s nama. “Ispitajte svoju bol, osjetite je, a zatim, molim vas, oslobodite je se. Ne želimo se više povrjeđivati.”
To nije lako postići. Teško je za nas pronaći riječi za emocionalne reakcije koje se nalaze unutar nas i izlaze iz nas. Znamo da se osjećamo uznemireno, neuravnoteženo, neugodno ili čak odsječeno od naših emocija, ali ne znamo zašto.
Taj nedostatak razumijevanja je rezultat naše uvjetovanosti da sahranimo svoja nelagodna osjećaja – da ostanemo mirni i da pokažemo naše sretno lice svijetu. Rečeno nam je da nije prihvatljivo izraziti svoje emocije – jer je to znak slabosti.
Naše emocije nas sramote. Bojimo se da će nas drugi osuđivati ili odbiti, jer ih pokazujemo, a mi svakako ne želimo povrijediti ili uznemiriti nekoga dok to radimo.
Kao rezultat toga, mnogi od nas negiraju svoju duševnu bol vrlo dugi period. Navikli smo se da to radimo nesvjesno, jer tako možemo funkcionirati u našem svakodnevnom životu. Problem s time je da je život mnogo više od samog funkcioniranja. Postoji razlika između postojanja i istinskog življenja.
Jedini uvjet za postojanje u fizičkom svijetu je da udišemo zrak. Istinsko življenje znači biti budan i prisutan u svom životu. Radi se o doživljavanju svega što je potrebno iskusiti. Radi se o ljubavi, maštanju i sanjarenju. Radi se o razvoju života i poboljšanju odnosa, iskorištavanja mogućnosti, pronalaženju naše strasti i osobnog rasta. Istinsko življenje je također prihvaćanje tijeka i dualnosti života; radosti i tuge; uzbuđenja i razočaranja; zadovoljstva i tuge; zadovoljstva i boli; zdravlja i bolesti; nade i beznađa.
Emocija je prirodan odgovor na život. Zabranjivanje ili potiskivanje emocija to nije. Naša sposobnost da volimo i da budemo voljeni se bazira na našoj mogućnosti da osjetimo i izrazimo naše emocije.
Naše emocije su indikatori onoga što se događa kod nas. Kada dozvolimo sebi da ih osjetimo u trenutku kada se one dese, kao što djeca to rade prije nego što ih nauče što je pogrešno, naša osjećanja će biti samo privremena. Ona će dolaziti i odlaziti prirodnim tijekom. Potiskivanje i represija dovode do toga da našu bol zadržavamo u sebi.
Kada ih ne pustimo, emocije koje su zdrave postanu emocije koje nas fizički i psihički truju. Čak iako je vaš svjestan um odvojen od bolnog sjećanja koje izaziva emociju, vaše tijelo ga pamti. Toksične emocije se manifestiraju izvana na više načina.
Toksične emocije kradu naše samopouzdanje, samopoštovanje i ljubav prema sebi. One nas tjeraju da reagiramo na načine koji su nepoželjni. Mogu se pojaviti ovisnost, depresija ili međuovisnost.
Život u tijelu gdje je potisnuto toliko emocija može biti prilično neugodan. Čak iako se trudimo prevariti sebe misleći da smo prevazišli ova sjećanja tako što ih ignoriramo ili ih guramo u stranu, ona će nastaviti rasti duboko unutar nas, izjedati nas iznutra.
Benigni, ali dosadni simptomi kao što su nesanica, glavobolja, želučani problemi i umor su uobičajene posljedice toga. Ali stres ovih zatvorenih emocija na našim tijelima može izazvati kronične ili smrtonosne bolesti također. Stres slabi naš imunološki sustav čineći nas sklonim svim vrstama razornih bolesti i autoimunim poremećajima.
Čak, iako se naše potisnute emocije nisu još pojavile na površinu, one nas i dalje ograničavaju time što ometaju naše odnose i veze, kradu našu radost, kradu našu vitalnost, uzimaju naš unutarnji mir i oduzimaju našu osobnu snagu. I poput tempirane bombe, jednog dana će samo eksplodirati i napraviti kaos u našim životima.
Osjećaji mogu biti vrlo bolni, posebno kada sebi nismo dozvolili da ih u potpunosti doživimo. Ali moramo ih naučiti osjetiti. Jednom kad dozvolimo da se to desi, otkrivamo da nisu naši osjećaji ti koji nas povređuju, već je njihovo negiranje to što nas povređuje.
Svjesnost je prvi korak u iskopavanju zakopanih emocija. Postajemo svjesni ovih emocija obraćajući pažnju na naše okidače. Naši vrući okidači, stvari koje nas čine da reagiramo burno, su pokazatelji gdje trebamo početi kopati. Jednom kada ih identificiramo, moramo im dozvoliti da isplivaju na površinu. I kada stignu na površinu, moramo dozvoliti sebi da ih osjetimo.
Gledajući sebe na načine na koje nismo navikli nije lako uraditi. Ali, to je ključ za emocionalnu slobodu.
Pripremila: Suzana Dulčić za atma.hr
