Kan danas živi u splitskom Spinutu, a od bijednog klošarenja spasili su ga Suzana i Filip Dulčić. Ona ga fotografira po splitskim kvartovima pored grafita.
Bio je lutalica i beskućnik, više gladan nego sit, od žeđi je pio more. Životario je on tako na Hvaru, sam u pustoj uvali. Tamo su ga izbacili i ostavili. Samo on zna što je sve prošao. A onda je našao njih, svoje ljude. Ili su oni našli njega, svejedno. Crni pas je dobio ime, možda mu nije prvo, ne znamo, ali znamo da carsko. Kan danas živi u splitskom Spinutu, a od bijednog klošarenja spasili su ga Suzana i Filip Dulčić.
Ne samo da Kan sada ima sve što jedna njuškica treba, Kan je zvijezda u usponu, promotor pozitive i profesionalni pozer, piše 24sata.hr. Ne zna Kan što piše na grafitima pred kojima ga Suzana fotografira, ali njegov pseći osmjeh od uha do uha, govori nam da je sretan.
– Kan sada ima oko sedam i pol godina. K nama je došao kad je imao godinu dana, nije bio čipiran, imao je svega 20 kilograma. Svaka kost mu se vidjela. Kada smo mu prvi put dali vode, popio je četiri i pol litre, odjednom. Kako je pio more, uništio je cijeli probavni sustav, dvije i pol godine povraćao je krv, imao krvavu stolicu.
Dvije i pol godine spavala sam na kauču u dnevnom boravku, u trenirci i vodila ga van svaka dva sata. Stalno smo bili kod veterinara – počinje nam priču Suzana koja je u to vrijeme imala velikih problema s kičmom, a lijeva ruka joj je jedva imala funkciju.
Kan je bio divlji, nije slušao, stalno ju je trzao tijekom šetnje. Iako teška srca, pokušala mu je pronaći novi dom, bolje vlasnike, nekoga tko bi mu se mogao kvalitetnije posvetiti. Ali…
– Nitko ga nije htio jer je velik i crn. Taj rasizam u psećem svijetu je grozan. Crni pas i crna mačka su ravni sotoni. Onda je nekako sve krenulo na bolje. Našli smo instruktora, on nas je spasio. On je Ivan Jelavić Ćuzi, i hvala mu i ovako javno. On ga je preodgajao, educirao i nas i njega. Nije bio problem u Kanu, psi brzo nauče, bio je problem u nama i u načinu na koji smo se prema njemu odnosili – kaže nam Suzana koja je shvatila da Kan, koji ima silnih trauma, tijekom šetnje mora imati zadatke da bude zabavljen. I tako je počela priča s grafitima i crnim psom kao manekenom.
– Sve je počelo kao interna zezancija i onda nas je to počelo zabavljati. On voli ispunjavati naredbe, ne može to biti opuštena šetnjica. Stalno moramo imati nešto, loptica, šiška, igra, sjedni, lezi, bilo što. Ja volim grafite, on voli strpljivo pozirati i eto – smije se Suzana koja je Kana kako pozira ispred grafita zabilježila na stotinjak fotografija. Objavljuje ih na društvenim mrežama gdje Kan ima brojne fanove.
Poruka na grafitima mora biti zabavna i pozitivna, a jedna od najdražih fotografija joj je ona gdje Kan stoji ispred grafita na kojem piše “Dašta sam nego sritan”. Snima ih uglavnom po splitskim kvartovima, Spinutu, Skalicama, Bačvicama, oko Poljuda, Marjana…
Čega se boji, kakve traume ima, pitamo je.
– Uh. Boji se kiše, vjetra, buke, o petardama da ne govorim. Boji se svjetla, lasera. Čak i ako netko trese tepih pa mu se učini da je nešto puknulo, gotovo je. Ukopa se, počne se tresti, a onda trk doma. Išli smo na radionice protiv straha, ali uzalud. Rekli su nam da je pretežak slučaj. Sad se nekako nosimo s tim, nastojimo mu igrom odvratiti pozornost, ali kad počne hiperventilirati dajem mu pseće tablete za smirenje.
Blagdani su nam noćna mora, tu na Spinutu bude kao da je rat počeo – priča Suzana dodajući kako Kan ne podnosi ni motocikle, a ni biciklisti mu nisu dragi previše. Kuja se boji, muške pse ne podnosi. Ne voli ni blender, usisavač, heavy metal ni cajke. Obožava nogomet, ljude, sir, brokulu i mrkvu, Franka Sinatru, Jima Morrisona i – božićne pjesme.
– A ta priča o božićnim pjesmama, ni sama se ne sjećam kako je to počelo. Toliko je volio te pjesmice da smo ga neko vrijeme zvali Santo, no njegov karakter je ipak pokazao da ne može biti Santo nego Kan – prisjeća se Suzana, koja inače radi kao zamjenica urednika na portalu Atma.
Kaže nam i kako je nekoliko godina nakon što su ga pronašli u uvali, saznala i tko mu je bio vlasnik.
– Vratili smo se u tu uvalu gdje se tada već gradio hotel. Neki čovjek je zidao, a Kan kad ga je vidio, narogušio se kao nikad. I taj meštar nam priđe i kaže mi: ‘To je moj pas’. Pokazao mi je sliku Kanove mame. Rekao mi je da je imao tri štenca i da mu ih je netko ukrao. Nisam baš uvjerena u tu priču, posebno jer je te iste godine, u drugoj uvali na Hvaru, pronađen još jedan crni pas, isti Kan – kaže nam Suzana grleći sijedu njuškicu koja se prilično uozbiljila kad je, dok smo pričale, nešto puknulo u blizini. Počeo se tresti.
Manekenskim minutama na raspucalom asfaltu obližnjeg igrališta došao je kraj. Valjalo je poći kući.
– Nije on posijedio od starosti, on je sijede dobio od stresa – za kraj nam veli Suzana koristeći priliku da spomene udrugu Udomi me – Split i Mirnu Topić zamolivši da im se pomogne jer da nije volontera, puno četveronožaca ne bi nikad uspjelo pronaći svoje ljude i reći – dašta sam nego sritan.
70 GLAS ŽIVOTINJA
GLAS ŽIVOTINJA
10 univerzalnih pouka kojima nas životinje iscjeljuju
Margrit Coates čudesna je iscjeliteljica i komunikatorica sa životinjama. Svoj je dugogodišnji rad posvetila ne samo liječenju životinja nego i slušanju njihovog glasa. Životinje – sve životinje, i naši dragi ljubimci i one u divljini, i one najmanje i one veličanstvene – sve nas one vole i žele svoju drevnu mudrost podijeliti s nama: možemo uživati u životu kao ravnopravna, svjesna bića čija se energija isprepliće, nadopunjuje i slavi život.
Margrit Coates nam omogućuje da čujemo njihov glas i unesemo u svoj život igru, radost i usklađenost s prirodom. Svi možemo čuti životinje ako ih dobro upoznamo. Ova nam knjiga pokazuje kako.
