Nemojte živjeti u strahu, jer život je prekratak da bismo sami sebe sputavali misleći da ne možemo. Ne uzimajte ništa zdravo za gotovo, nego živite onako kako smatrate da trebate, onako kako volite. I nikada, nikada ništa ne čekajte.
Nekoć davno, mučila su me mnoga pitanja na koja nisam imala odgovore, toliko da bih zanemarivala svakodnevni život i fokusirala se samo na to kako što prije odgonetnuti sve tajne života.
Dopuštala sam si da se previše izoliram od onih kojima sam bila potrebna, a istovremeno sebi uskraćivala jako bitna iskustva i ljude kojima sam bila potrebna jednako kao oni meni. Smatrala sam, ako dođem do odgovora zašto, moći ću promijeniti nešto u svojoj budućnosti i olakšat ću si neizbježne momente bola, praznine i otuđenosti.
Dok smrt ne pokaže svoje lice, vrlo često koračamo nesvjesni svega, misleći kako smo pohvatali sve konce i pronašli svoje unikatne odgovore i istine. No, na te trenutke nas zaista nitko i ništa ne može pripremiti, i istina je da uvijek ostaje ono pitanje zašto. To iskustvo prijelaza iz fizičkog tijela u onaj duhovni, eterični, besmrtni navodno bi trebalo biti normalan tok života, ne bismo trebali biti u strahu niti smatrati to krajem.
Ne smatram to krajem života, nikada ni nisam. Ali, bez obzira na svoja uvjerenja o onome poslije, teško je primiriti emocije, sabrati misli i oporaviti dušu nakon takvih iskustava. Teško je shvatiti da smo zaista toliko krhki i prolazni, i da u trenu sve što jesmo i sve što imamo može nestati, a sve niti se mogu raskinuti tad.
Ne stanuje u meni strah od samog čina smrti, niti te boli koju osjetiš u određenim momentima prijelaza. Ostaje pitanje zašto, ostaje strah da neću dovoljno života unijeti u sve ove dane mog unikatnog puta.
To je ono što sam sebi predbacivala dok sam godina besciljno lutala, činjenicu da sam toliko vremena bacila u vjetar, ne shvaćajući koliko je svaki trenutak i svaka prilika bitna. Uvijek sam si govorila imam vremena za snove, za istraživanje sebe, za putovanja, za ljubav. No, je li uistinu tako?
Ne znamo koliko vremena imamo. Znamo da smo stvoreni kako bismo doživjeli prekrasno iskustvo preobrazbe, kako bismo otkrivali sve nijanse sebe i nadopunjavali se kroz život s drugima, prolazeći iz iskustva u iskustvo. Ali, tko vam može garantirati to vrijeme? Nitko. Ne možete ga kupiti novcem, ne možete potratiti 50 godina pa odmahnuti rukom kao da je sasvim nebitno, jer vi još imate vremena.
Znam da svatko od nas ima mogućnosti postići ono što želi, ako već nema mogućnosti ima želju, strast, upornost da si otvori put ka tome i napravi od sebe nešto. No koliko zaista radimo na tome, da postanemo ono što želimo, ono što mi stvarno jesmo? Smatramo li to po život bitnim, ili smo dopustili da nam život odredi granice, sami se svrstali u taj koš ”sutra ću, imam vremena”, te putem samo slijepo pratimo strelice?
Ne bismo trebali oklijevati raditi ono što želimo. U svijetu gdje veći postotak ljudi radi isključivo ono što ne želi, smatrajući da nam je društvo to nametnulo. A kako onim drugim osobama to isto društvo ili država nije uspjelo nametnuti da čine ono što oni ne žele?
Istina je, svatko će vjerovati u ono što želi. Svatko zna koliko može postići i hoće li se uputiti na put ka pronalasku sebe. Isto tako, svatko od nas ima odgovore na to zašto ne činimo to sad, u kojoj mjeri dopuštamo da konformizam i strah utječu na naš daljnji život i ciljeve.
Ali, reći ću vam nešto. Dok smrti ne pogledamo u oči, nismo istinski svjesni, ne. Smatramo da činimo ispravno i da smo probuđeni. No, najbolji pokazatelj probuđenosti nije ono što pričamo, pišemo ili mislimo, već ono što mi svakodnevno činimo.
Zaista stojim iza toga kad napišem da trebamo trenirati zahvalnost i istinski ju osjećati. Jer, ono što imamo tako je krhko i sklono mijenama kroz život. Ono što imamo svodi se samo na našu dušu, naš um, emocije, ono što smo napravili sebi i drugima. I to što imamo, ne znači da ćemo uvijek imati i biti.
Smrt treba biti izazov, izazov da živimo svoj život punim plućima. Izazov da prestanemo lagati sebe da ćemo od ponedjeljka uvesti promjene u naš raspored i više se posvetiti sebi i bližnjima. Treba nas poticati da uvijek damo sve od sebe, jer ne znamo gdje nam je kraj.
I kad životu pristupimo tako, da svaki dan jednako cijenimo i uvažavamo, shvatit ćemo da vrijeme kojega prije nismo bili svjesni dok smo uživali u lijenosti, sad kad smo produktivni leti sve brže i brže, a mi ne možemo pojmiti niti zaustaviti tu brzinu. Možemo se samo pustiti strujama da nas vode u smjeru u kojem stremimo ići, nadati se da ćemo imati dovoljno vremena za izraziti sebe i ostvariti snove.
Najprije, nadam se da vam je svima na listi želja ona jedna da ostavite pozitivan trag. Da vaš život za bližnje vam ili nepoznate ljude ima značaj, da ste pomogli nekome i istinski živjeli i bili radost u nečijim tamnim, najcrnjim strahovima i izazovima. I kad je teško, sjetite se koliko li je teško onima koji su izgubili bližnje prerano, sjetite se da morate živjeti upravo radi tih koji nisu imali dovoljno vremena.
Na koncu, svi smo ovdje samo putnici u prolazu, kakav otisak u beskonačnosti ćemo ostaviti, na nama je. Garantirano nam je iskustvo života i svi mogući izazovi, ali nije nam garantirana vječnost u fizičkom obliku. Koja, spram besmrtnosti duše ne bi ni trebala biti toliko nam bitna, ali uvijek jest. Jer mi se poistovjećujemo s ovom ljušturom u kojom živimo i koju nazivamo domom duše, našim tijelima.
I kad odemo s one strane, bez obzira na to što to neće označavati kraj nego tek novi početak, lijepo je imati spokoj i znati da ste u ovom obliku dali sve od sebe da ostavite pozitivan trag, pa i onaj najmanji. Da niste taj dar života tek tako potrošili, ne mareći za sebe i druge, hraneći dušu pogrešnim stvarima.
Zato, još danas, i svaki dan od danas, bez onoga ”sutra ću”, zagrlite svoje bližnje, cijenite ih i u momentima kad ste ljuti jedni na druge, volite se i širite radost. I dopustite si da budete ljudi, da osjećate i dijelite sve što imate, da otvarate srca za nova iskustva i spoznaje.
Nemojte živjeti u strahu, jer život je prekratak da bismo sami sebe sputavali misleći da ne možemo. Ne uzimajte ništa zdravo za gotovo, nego živite onako kako smatrate da trebate, onako kako volite. I nikada, nikada ništa ne čekajte.
Marija Lombarović
https://www.facebook.com/Lombarovic/
https://marijalombarovic.wordpress.com/
