Tko sam ja? Vjerujem da nema osobe koja si barem jednom u nekom periodu svog života nije postavila ovo pitanje.
Ovim pitanjem su se bavili i mnogi psihoanalitičari, poput D. Winnicotta koji je spominjao pravi i lažni self. Prema njemu naš self, odnosno doživljaj onoga što sam “JA”, stvara se ovisno o tome kako su u prvim godinama života naši roditelji, posebno majka, zrcalili naše emocije, potrebe i nas same. Na temelju toga dijete nauči vjerovati ili sumnjati u svoje unutarnje doživljaje. Self se formira na granici “ja” i “drugi”. Ti drugi u prvim godinama našeg života su naši roditelji ili osobe koje su naši primarni skrbnici. Drugi psiholog i psihoanalitičar E. Erickson, poznat po psihosocijalnoj teoriji razvoja, kaže da razvoj identiteta nastupa tijekom adolescencije. Tokom tog razdoblja intenziviraju se pitanja poput “Tko sam ja?” “Što želim raditi” “Što sve volim?” “Gdje se uklapam?”.
Mlada osoba traga za sobom te istražuje što voli, što želi od života, s kime se družiti, koju školu upisati i sl. Ukoliko su sve prijašnje faze zadovoljene, faza identiteta se slobodno razvija. Iako se razvoj identiteta nastavlja tokom cijelog života, u doba adolescencije je najizraženiji. Upravo u ovoj fazi počinje pritisak vršnjaka, medija, roditelja i sveukupne okoline. Na mladu osobu vrši se nesvjesni pritisak o savršenom izgledu, prestižu i materijalnim stvarima. Predstavlja im se slika koja je potpuno nerealna i lažna. Sve je to daleko od stvarnosti. U strahu da ne budemo drugačiji od drugih počinjemo lijepiti komadić po komadić socijalne maske. Socijalna maska je ono što ćemo prezentirati drugima, kako bi se pokazali uglavnom boljima, savršenijima nego što jesmo. Da bi se zaštitili od povreda, boli, težine osjećaja stavljamo socijalnu masku i krećemo u svijet. Tako neki nose masku stalnog osmijeha, žrtve, spasitelja, pravednika, savršenosti, snažne osobe itd.
Moglo bi se nabrojati još puno vrsti maski. Ponekad se toliko povežemo sa svojom maskom da zaboravimo da ju nosimo te ju rijetko kada skinemo. Postaje dio nas i čini nam se kao da je oduvijek bila tu.
Autentičnost se počinje gubiti pod svim tim slojevima koji nas štite.
Kada neprihvaćamo sebe u potpunosti sa svim svojim vrlinama i manama, stavljamo masku i glumimo nešto što nismo. Na taj način zatvaramo se pred strujom života, istinskom ljubavi, radosti, ali i boli koja vodi do promjene i iz koje možemo narasti. Glumimo pred roditeljima, djecom, partnerom/icom, prijateljima pa čak i pred ljudima koji sretnemo tokom dana. Maska može sve podnijeti jer je umjetna, plastična i neprirodna.
Masku često stavljamo pod utjecajem ega. Ego ili “ja” je naš svjesni dio u kojem se nalaze različita uvjerenja koja imamo o sebi te slika koju imamo o sebi. Ta slika se stvara tokom odrastanja. Primajući poruke od svojih roditelja mi pomalo stvaramo mišljenje o sebi i mozaik se slaže. Te poruke nisu uvijek pozitivne,one su često puta i negative. Kada dijete dobije u školi jedinicu i ako ga roditelj tada kazni bez ikakvog razgovora s njime, ono će stvarati sliku o sebi koja ne uključuje učenje iz neuspjeha i prihvaćanje povremenog neuspjeha, nego svjesno i nesvjesno kažnjavanje sebe. I tako dan po dan, tisuće verbalnih i neverbanih poruka, naša slika postaje sve stabilnija i sve više se poistovjećujemo s njom. Slika o sebi je iznimno bitna za naš psihički razvoj i stabilnost, no problem nastaje kada je ona suviše negativna. Odrastanjem se nastavimo ponašati po okvirima naučene slike o sebi i onoga što mislimo da moramo biti.
Toliko se otuđimo od sebe da i zaboravimo tko smo uistinu. Zaboravimo što nas ispunjava, veseli, nasmijava, u čemu uživamo…činimo sve kako maska zahtijeva. Sve do jednom. Kada dođe do životne krize, neki događaj nas “probudi”, bolest ili gubitak drage osobe nas trgne i maska se razbije u stotine komadića.
Ako je poziv duše dovoljno jak, tada krećemo u potragu za svojim izgubljenim “ja”. Kako kaže F.Perls (osnivač Geštalt terapije) da bi došli do našeg autentičnog ja potrebno je skidati sloj po sloj.
1. Sloj klišeja – ponašanje koje je najmanje vezano za osobu te je naučeno prema uzorima društvenog sloja, obiteljskih uloga ili profesije. Osoba još nije sposobna i ne zna uspostaviti istinski kontakt pa se ponaša umjetno i ritualizirano.
2. Sloj igranja uloga – odnosi se na ponašanja koja je osoba usvojila u skladu sa svojim mišljenjem kakva bi trebala biti i kako bi se trebala ponašati (osoba glumi). U ovom sloju osoba prepoznaje da ima potrebe, ali ih ne prihvaća i zanemaruje ih.
3. Sloj blokiranja – U ovom sloju ličnosti osoba dolazi do onoga što ona uistinu jest, a tu se nalazi i sve ono što je odbacila kod sebe (bijes, tuga, ljutnja, strahovi, bol, zastrašujuće misli, naše fantazije o tome što će se dogoditi ako budemo svoji). Na ovoj razini je došlo do stavljanja maski i igranja uloga.
4. Implozivni sloj (sloj smrti) – odnosi se na ponašanje u kojem uzbuđenje ne može proći kroz otpore jer osoba blokira ekspresiju, odnosno osoba ne pušta emocije (tugu, ljutnju, strah, mržnju) van iz sebe te se one refleksijom vraćaju natrag u osobu u obliku grčenja, psihosomatskih smetnji, anksioznosti, osjećaja praznine, depresije, migrene i različitih tjelesnih bolesti.
Widget not in any sidebars
5. Eksplozivni sloj – ovdje nema više zaštitnog sloja, otpor je riješen i energija se oslobađa. Osjećaji, potrebe i ponašanja koji su bili potisnuti sada se mogu izražavati slobodno i autentično. Perls razlikuje četiri vrste “eksplozije” slobodne energije: bijes, tugu, radost i orgazam. To znači da osoba koja dođe do ovog sloja može slobodno i na društveno prihvatljiv način izražavati svoj bijes, tugu i radost bez straha od društvene osude ili srama. Također osoba više i slobodnije uživa u svojoj spolnosti i u svome tijelu.
6. Autentična ličnost – razriješila je sve svoje prethodne slojeve i može živjeti autentično, razvijati se, biti kreativna te živjeti potpuno u skladu sa svojim bićem. Blokade, otpori, fragmentacija, otuđenje više nisu potrebni. Osoba je svjesna odgovornosti za svoje ponašanje i postupke.
“Ličnost je kao ljuštenje luka. Da bi osoba psihički sazrijeva, mora skinuti sa sebe te slojeve koje je godinama stvarala da bi se zaštitila.” F.Perls
Dok se ovi slojevi ljušte na površinu izlaze sve naše skrivene emocije i tajne. U psihoterapijskom procesu se događa isto. U sigurnom okruženju sa stručnom osobom kojoj vjerujete vi skidate sloj po sloj svoje ličnosti i tražite svoje pravo “ja”. Ono nije nestalo, samo je dobro zamaskirano i sakriveno. Dok ga ponovno pronalazite, upoznajete sebe i postajete sve više i više svoji. Takav život je neprocjenjiv.
Što kada bi stali i pogledali u sebe?
Što bi vidjeli?
Usudimo li se uopće pogledati?
Literatura:
T., Radionov (2013): Geštalt terapija
Napisala: Marta Kravarščan, neurolingvistička praktičarka, life savjetnica, business coach, TA savjetnica.
Za sva pitanja, dogovor savjetovanja/psihoterapija možete me kontaktirati na mail:[email protected] ili na mob:091/935-6942.
Web stranica: http://psihoterapijasavjetovanje.com
Facebook stranica: Put Promjene – centar za osobni i poslovni razvoj
