Ljubav je arhetip, ono je najiskonskije u nama. Prva je fizička ljubav koju doživljavamo kroz seksualnost, druga je ona pjesnička idealizirana u zaljubljenosti, a krajnja nas dovodi da volimo ljude i svijet oko sebe i nalazimo je u svemu, a mogla je nastati ako smo isprobali i osvijestili prve dvije.
Muškarci ljubav doživljavaju najviše kroz seks. Ako nema seksa, za njega odnos kao da i ne postoji.
Ženi je ljubav puno širi pojam. Oni koji ne razumiju ženu, moraju znati da žena ima puno više erogenih zona od muškarca što znači da je ona u sebi već moćnija od muškarca po tom pitanju i građena je tako da pobuđuje Eros samim svojim postojanjem.
Ipak, ta razina ljubavi je najviše podložna manipulacijama. Točnije, seksualnost je danas polje manipulacije između partnera nego što dovodi par do višeg oblika ljubavi koji se spominje u tantri. Ipak, na ovoj razini postojanja, muškarci i žene se zaljubljuju vizualno i na temelju kemije.
Romatničari, umjetnici i mistici osjećaju više od tog tjelesnog i znaju da ljubav nadilazi fizičku razinu. Ljudi se često povezuju s tjelesnom formom i ne vide spomenutu razinu, ali ne morate se s tim zabrinjavati već pokušati biti radoznali pošto radoznalost čini ljubav živom. Ona nam pomaže da otkrivamo dalje i dublje u našem odnosu. Ipak, ono što je lijepo je krhko, lomljivo i osjetljivo. Kad se jednom dobro razbijemo, teško je sastaviti ono što je u nama puklo. Sjetite se onog prvog velikog prekida, ništa više nije nakon tog prekida isto. To je inicijacija koju većinu udalji od ljubavi.
Widget not in any sidebars
Dublji nivou su duboki i ego se gubi u tom stanju, nema tlo pod nogama i tada redovno atkviria obrambene sisteme: tragične prekide, emocionalna zatvaranja, ili pak neki nesretni događaj na kojem se veza prelomi. Zato ljudi ostaju na površini i vanjštini. Dobar status, rad na izgledu, pretvaraju ljubav u plastiku koja se može uvijek lijepo urediti ili namirisati. Volimo plastiku, takva je i današnja muzika, prepuna vanjske forme bez sadržaja. Pablo Neruda, Tagora ili Tin Ujević u ovom dobu bili bi smiješni likovi. Ne bi imali šansu u plastičnom svijetu. Zato niti ne možete spomenuti značajnijeg pjesnika ili umjetnika jer su vanjska buka i plastika potpuno preuzeli prostor u kojem se sama umjetnost i ljubav ne mogu probiti jer je ova prva razina ona koju današnji čovjek zamjećuje.
Kada savladamo fizičku ljubav, zaljubiti se na svakodnevnoj razini u neki trenutak u kojem zamjećujete nešto lijepo što se neprestano događa jest početak prave ljubavi. Ona dođe kao kroz prozor i tako izađe, kao kakav duh koji je neuhvatljiv i to je ljepota. Ipak, danas se ljudi zaljubljuju na sigurno. Primjerice, u SAD-u su često brakovi ljudi s istih fakulteta ili fakulteta koji imaju svoj rang, dok će manje doći do brakova onih koji su završili fakultet i onih ljudi sa srednjom školom. Statistički je to poražavajuće, ali činjenično. Ono za čim žena žudi jest voljenje, ali s obzirom da se današnji muškarac drži statusnih simbola, teško u tom stanju može doći do voljenja. Muškarac će reći da žena voli status i moć, ali on je stvorio taj svijet i što bi ona onda u takvoj natjecateljskoj trebala učiniti? Dakle, muškarci zamjenjuju teze, svijet koji se naoružava jest muški svijet, žena ne kupuje oružje zbog imaginarnog neprijatelja. Muškarac voli ženu kao objekt, a to je stanje narcisoidnosti, ili Edipovog kompleksa, doživljava je još uvijek kao majku. Takav muškarac teško pokazuje suosjećanje, duhovnost i muškarac mora snositi posljedice revolta žene. Tko ponižava, ponižavanje mu se vraća. Ali podsvjesne zakone malo tko razumije, pa tako i ljubav ne može doći do izražaja jer je ona razina kada čovjek svoj život usmjerava prema unutarnjem svijetu u kojem se rađa spajanje polova, u kojem toneš i gubiš osobnost, ali jedino preostaje taj pad u kojem više ne možeš ići nazad. Nakon buđenja ostaje pogled koji vidi ljubav u malim i svakodnevnim susretima. Čovjek je tada slobodan od društva i pokušaja da ikome išta dokaže. To je ustvari sudbina svih nas prije ili kasnije.
Nikola Žuvela, http://vedski-jyotish.net/
