Ako vas drugi pokušavaju nepozvano savjetovati, nametnuti svoje izbore, omalovažiti vaše, učiniti svoj stil života i sve što rade mjerilom za druge, zapitajte se sljedeće stvari – odgovori na navedena pitanja vam u samo nekoliko minuta razmišljanja mogu donijeti otriježnjenje!
Često možemo čuti od ljudi koji su uspjeli zaći u duboku starost: „uvijek sam radio/radila što su drugi htjeli“, „rijetko sam radio/radila ono što sam htio“, „žalim što nisam…“
Istina je da ne možemo živjeti jedni bez drugih, bez blizine svoje vrste, pomoći, razumijevanja, suosjećanja, ljubavi. U svim svjetovima na našoj planeti, biljnim, životinjskim, vidljivim i nevidljivim, sav život je upućen na drugi život.
Ali, jesu li pomoć i sigurnost koju dobivamo kao dijelovi cjeline, koji se ne ističu, uvijek djelotvorni za naš razvoj i dobrobit?
Naš brod su uvijek kroz povijest naprijed tjerali pojedinci koji nisu bili jednoglasni vjetar, već snažna struja koja neovisno o drugima, naglo preokrene smjer puta i napretka, ostavljajući svijet promijenjenim i boljim, nažalost često nestajući uz veliku žrtvu.
Smjer koji su ostavili za druge je isti onaj koji su ti drugi odbacivali, jer se taj netko usudio preskočiti sigurnosnu ogradu i donijeti vijest o nečem boljem za sve. Ironija je da su ideje humanista, znanstvenika i vizionara ubrzo nakon ismijavanja od većine i „upiranja prstom“ zbog skandaloznog mišljenja i ponašanja, prihvaćene kao opće korisne informacije.
Primjeri su borci za ljudska prava, znanstvenici, inovatori. Liječnik Ignaz Semmelweis (1818. Budim-1865.- Beč), koji je strastveno zagovarao dezinfekciju ruku liječnika pri operacijama, vođenju poroda i pregledu pacijenata, sustavno je ismijavan od kolega, što ga je dovelo do tragičnog kraja u psihijatrijskoj bolnici, iako je svojim ponašanjem spašavao rodilje, koje nisu umirale od post-porođajnih upala i groznica. Nije se uspio oduprijeti drugima, ali je spasio njihove potomke.
U društvima koja su brojna, kao npr. američko društvo, većina je uvijek terorizirala manjinu, svima su nam poznate scene iz filmova gdje srednjoškolci ismijavaju učenika ili nekoliko njih, koji ne sjede s većinom ili nisu isto obučeni ili im roditelji nisu isto uspješni…ili imaju bolje ocjene od njih, isto je bilo i nažalost, još uvijek je, s onima koji nisu skloni mimikriji.
U našem društvu, iako lagano idemo prema sredini 21. stoljeća, još uvijek „što će drugi reći i misliti o nama“ ima veliki utjecaj na naše javno ispoljavanje želja i snova, na život općenito. Vjerujem da nema osobe (ako je ima, to je velika sreća) kojoj poznati i polupoznati ljudi nisu izbore, koji se tiču privatnog, društvenog i poslovnog života, propitkivali kao da su stručnjaci i mjerilo za iste.
Isti je slučaj i na društvenim mrežama, gdje se najčešće zlonamjerno komentiraju ljudi koji apsolutno ništa nemaju s nama i čiji nas se broj djece, supružnika ili profesionalni razvoj uopće ne tiču, ali su tema rasprave s preko tisuću komentara te na taj način, mediji iskorištavaju i skupljaju posjećenost portalima, tu ljudsku, najiskonskiju želju, da drugima govorimo što bi ili ne bi trebali činiti i kako bi trebali živjeti.
Kako se oduprijeti toj masi informacija i inputa u nešto što je samo naše i na što drugi ustvari nemaju nikakav stvarni utjecaj osim verbalnog izričaja?
Najlakši način otpora je onaj za koji nam treba samo malo vježbe. Ako vam drugi pokušavaju nametnuti svoje izbore, omalovažiti vaše, učiniti svoj stil života i sve što rade mjerilom za druge, zapitajte se:
- Je li osobi koja me nepozvana savjetuje uistinu stalo do mene?
- Kako to pokazuje?
- Je li mi ikada ponudila pomoć? Mojoj obitelji? (iskrenu potporu, financijsku pomoć)
- Je li to što govori ima potporu u djelima u njegovom/njezinom životu?
- Jesu li ta djela dosljedna?
- Je li ta osoba odaje dojam sreće i zadovoljstva?
- Na koji se način ono što želim, radim i mislim konkretno tiče te osobe?
Odgovori na navedena pitanja nam u samo nekoliko minuta razmišljanja mogu donijeti mir i uravnoteženost u onome što radimo. Oduprijeti se drugima ne znači da nemamo poštovanja i brige za druge.
Praćenje vlastitog glasa i utišavanje buke doprinosi napretku nas samih i naših bližnjih, a to je jedino što možemo u potpunosti kontrolirati – kako tretirati sami sebe, one koje volimo i ljude oko nas.
Sanja Šimić