Bhagavad-gita 2.27
jātasya hi dhruvo mrtyur
dhruvaḿ janma mrtasya ca
tasmād aparihārye ‘rthe
na tvaḿ śocitum arhasi
“Onaj tko se rodio će sigurno umrijeti, a nakon smrti će se sigurno ponovo roditi. Stoga, prilikom neizbježnog izvršavanja svoje dužnosti, ne trebaš žaliti.”
Živo biće se mora roditi u skladu s aktivnostima koje vrši u životu. Nakon što završi sa jednim razdobljem aktivnosti, mora umrijeti i roditi se da bi započelo sa drugim razdobljem aktivnosti. Tako prolazi kroz ciklus rođenja i smrti, jedan za drugim, i ne dostiže oslobođenje. Taj ciklus rođenja i smrti ne podržava nepotrebno ubijanje, klanje i ratovanje. U isto vrijeme, nasilje i rat su neizbježni činitelji za održavanje zakona i reda u ljudskom društvu.
Pošto je Gospodin želio doći do bitke, bitka na Kuruksetri je bila neizbježna, a dužnost ksatriye je da se bori za pravi cilj. Zašto bi se plašio ili žalio zbog smrti svojih rođaka, ako izvršava svoju dužnost? Nije mu dolikovalo da krši zakon i uslijed toga postane podložan posljedicama grešnih djela, kojih se toliko plašio. Izbjegavanjem svoje dužnosti ne bi mogao spriječiti smrt svojih rođaka i degradirao bi se jer je izabrao put pogrešnog djelovanja.
Bhagavad-gita 2.28
avyaktādīni bhūtāni
vyakta-madhyāni bhārata
avyakta-nidhanāny eva
tatra kā paridevanā
“Sva stvorena bića su u početku neispoljena, zatim ispoljena, a nakon uništenja ponovo neispoljena. Zašto onda žaliti?”
Ako prihvatimo da postoje dvije vrste filozofa, jedni koji vjeruju u postojanje duše i drugi koji ne vjeruju u postojanje duše, ni u kom slučaju nema razloga za žaljenje. One koji ne vjeruju u postojanje duše sljedbenici vedske mudrosti nazivaju ateistima. Ali čak i ako rasprave radi prihvatimo ateističku teoriju, nema razloga za žaljenje. Nezavisno od postojanja duše, materijalni elementi su prije stvaranja neispoljeni. Iz tog suptilnog neispoljenog stanja nastaje manifestacija, kao što iz etera nastaje zrak, iz zraka vatra, iz vatre voda, a iz vode zemlja. Iz zemlje nastaje mnogo različitih manifestacija. Uzmimo na primjer veliki neboder, koji se manifestira iz zemlje. Kada se sruši, manifestacija ponovo postaje neispoljena i na kraju ostaje u obliku atoma. Zakon o održanju energije vrijedi, ali stvari se tijekom vremena ispoljavaju i postaju neispoljene – to je razlika. Zašto onda žaliti, u ispoljenom ili neispoljenom stadiju? Na neki način, stvari nisu izgubljene čak ni u neispoljenom stadiju. I na početku i na kraju, svi elementi su neispoljeni; ispoljeni su samo u sredini. To ne predstavlja nikakvu pravu materijalnu razliku.
Ako prihvatimo vedski zaključak izložen u Bhagavad-giti da ova materijalna tijela s vremenom bivaju uništena (antavanta ime dehah), ali da je duša vječna (nityasyoktah caririnah), uvijek moramo imati na umu da je tijelo kao odjeća. Zašto onda žaliti za promjenom odjeće? U odnosu na vječnu dušu, materijalno tijelo nema stvarnog postojanja. Ono je poput sna. U snu možemo misliti da letimo nebom, ili sjedimo na kočiji kao kralj, ali kada se probudimo možemo vidjeti da nismo niti na nebu niti na kočiji. Vedska mudrost podstiće samospoznaju na osnovi nepostojanja materijalnog tijela. Stoga, bez obzira da li vjerujemo u postojanje duše ili ne, nemamo razloga žaliti nad gubitkom tijela.
Bhagavad-gita 2.22
vāsāḿsi jīrnāni yathā vihāya
navāni grhnāti naro ‘parāni
tathā śarīrāni vihāya jīrnāny
anyāni saḿyāti navāni dehī
Kao što osoba oblači novu odjeću, ostavljajući staru, duša prihvaća nova materijalna tijela, napuštajući stara i beskorisna.
Prihvaćena je činjenica da atomska osobna duša mijenja tijelo. Čak i suvremeni znanstvenici koji ne vjeruju u postojanje duše, ali koji u isto vrijeme ne mogu objasniti izvor energije u srcu, moraju prihvatiti neprestane promijene kroz koje tijelo prolazi od djetinjstva do dječaštva, od dječaštva do mladosti i od mladosti do starosti. Nakon starosti, proces promijene se prenosi na drugo tijelo. To je bilo objašnjeno u trinaestom stihu ovog poglavlja.
Atomska osobena duša biva prenijeta u drugo tijelo milošću Nad-duše. Nad-duša ispunjava želju atomske duše kao što jedan prijatelj ispunjava želju drugog. Vede, poput Mundaka Upanisade i Cvetacvatara Upanisade, uspoređuju dušu i Nad-dušu sa dvije prijateljske ptice koje sjede na istom drvetu. Jedna ptica (osobna atomska duša) jede plod drveta, a druga ptica (Krsna) jednostavno promatra Svog prijatelja. Iako su ove dvije ptice kvalitativno jednake, jedna je opčinjena plodovima materijalnog drveta, dok druga jednostavno promatra aktivnosti Svog prijatelja. Krsna je ptica koja promatra, a Arjuna je ptica koja jede. Iako su prijatelji, jedan je gospodar, a drugi sluga. Pošto je atomska duša zaboravila taj odnos, prelazi s jednog drveta na drugo, ili iz jednog tijela u drugo. Podređena ptica, jiva ili duša, veoma se teško bori na drvetu materijalnog tijela, ali čim pristane prihvatiti drugu pticu kao vrhovnog duhovnog učitelja – kao što je Arjuna učinio dobrovoljno se predavši Krsni da bi ga Krsna poučio – odmah se oslobađa sveg jadikovanja. To je potvrđeno u Mundaka Upanisadi (3.1.2) i Svetasvatara Upanisadi (4.7):
samane vrkse puruso nimagno
‘nicaya cocati muhyamanah
justam yada pacyaty anyam icam
asya mahimanam iti vita-cokah
“Iako se dvije ptice nalaze na istom drvetu, ptica koja jede je potpuno obuzeta tjeskobom i mrzovoljom kao uživatelj plodova drveta. Ali ako na neki način okrene lice prema svom prijatelju, Gospodinu, i spozna Njegove slave – ptica koja pati se odmah oslobađa sve tjeskobe.” Arjuna se sada okrenuo prema svom vječnom prijatelju, Krsni, i od Njega sluša Bhagavad-gitu. Slušajući tako Krsnu može shvatiti Gospodinove slave i osloboditi se jadikovanja.
Gospodin ovdje savjetuje Arjuni da ne jadikuje zbog tjelesne promijene svog starog djeda i učitelja. Treba biti sretan da će ubiti njihova tijela u pravednoj borbi tako da se odmah mogu pročistiti od svih posljedica raznih tjelesnih aktivnosti. Onaj tko položi svoj život na žrtveni oltar ili na bojnom polju u pravednoj borbi odmah biva pročišćen od tjelesnih posljedica i uzdignut na viši položaj života. Tako Arjuna nije imao razloga jadikovati.
A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada
25 BHAGAVAD GITA
