Većina ljudi se tijekom života sigurno našla bar jednom u sljedećoj situaciji; nakon proživljenog gubitka, traume ili neke emocionalno neugodne situacije, prijatelj ih u dobroj namjeri potapša po ramenu i pokuša utješiti poznatom izrekom: „Što te ne ubije, to te ojača.“ Kimnuli su glavom. Ili zakolutali očima.
Je li Nietzsche bio u pravu?
Nekoliko studija pokušavalo je dati odgovor na ovo pitanja, a među najvažnijima je longitudinalno istraživanje koje su proveli američki psiholozi Seery i sur. (2010). Na nacionalnom uzorku od gotovo 2400 ljudi u dobi od 18 do 101 godine ispitivali su povezanost kumulirajućih životnih nedaća i ljudske otpornosti.
Sudionici su u više navrata od 2001. do 2004. godine izvještavali o životnim događajima i negativnim iskustvima koje su potom istraživači rasporedili u 37 kategorija.
Govorili su, primjerice, o smrti supružnika, razvodu, kroničnim bolestima, ozbiljnim ozljedama, nesrećama, gubitku posla i zlostavljanju te su ispunjavali upitnike o učinku tih iskustava na njihove emocije, aktualno mentalno zdravlje i osjećaj dobrobiti.
Puno negativnih životnih događaja – jednako loše kao niti jedan?
U usporedbi s prijašnjim istraživanjima (npr. Edwards i sur. 2003; Lucas, 2007) koja su analizirala učinke pojedinih izoliranih životnih trauma, ovdje su kombinirane novije metodološke tehnike kako bi se procijenio kumulativni učinak brojnih negativnih događaja koje je iskusila ista osoba.
Dobiveni rezultati su u skladu s prethodnim istraživanjima o utjecaju nepovoljnih životnih događaja na dobrobit ljudi. Uočeno je da više životnih nedaća i emocionalnih trauma uzrokuje i više ukupnih tegoba, simptoma post-traumatskog stresnog sindroma, uz niže razine iskazanog životnog zadovoljstva.
Iako je ovo istraživanje korelacijskog tipa, pa se ne mogu utvrditi uzročno – posljedične veze takvih životnih iskustava na osjećaj dobrobiti, autori su analizirajući podatke ovako velikog broja ljudi po prvi puta otkrili da pojedinci koji su doživjeli umjereni broj životnih nedaća tijekom života, izvještavaju o višim razinama mentalnog zdravlja, sreće i osjećaja životne dobrobiti u odnosu na ljude koji imaju povijest teških i dugotrajnih životnih trauma.
To se primjerice, odnosi na pojedince koji su proveli život u rizičnom prirodnom okuženju gdje su bili izloženi katastrofama poput potresa, uragana i poplava, a uz to su izgubili voljene osobe i posao.
Međutim, oni koji su doživjeli umjereni broj nedaća, izvještavaju i o većem zadovoljstvu životom u odnosu na one koji nisu doživjeli niti jedan negativan događaj, traumu ili gubitak.
Drugim riječima, ljudi izloženi manjem broju negativnih životnih događaja i trauma, zadržali su bolje mentalno zdravlje i osjećali se sretnije od onih koji su bili preplavljeni nepovoljnim događajima ili pak onih koji nisu iskusili niti jedan negativni životni događaj.
Izloženost velikim životnim traumama poput zlostavljanja i silovanja rezultira negativnim učincima na mentalno zdravlje i osjećaj dobrobiti. Što je više životnih nedaća, više je i negativnih posljedica.
Međutim, psiholozi dolaze do zaključka da nedovoljna izloženost životnim problemima i nedaćama također uzrokuje nezadovoljstvo vlastitim životom. Dob, kao niti vrsta životne nedaće nije se pokazala značajnim za osjećaj dobrobiti i mentalnog zdravlja. Značajan je bio broj nedaća, i on je varirao od dva do pet.
Važna je umjerenost – čak i u broju poteškoća!
Teško je razmišljati o optimalnom broju životnih nedaća koje čovjek može podnijeti bez značajnih negativnih učinaka na mentalno zdravlje, no s druge strane, kako je u jednom intervju naglasio glavni autor istraživanja Seery:
„Život u potpunoj zaštićenosti od poteškoća nam se kratkoročno može činiti dobrim i ugodnim. No dugoročno, takav život ne pridonosi našem mentalnom zdravlju niti osnaživanju.“
Rezultati ukazuju da iskustvo životne nedaće, iako trenutno stvara nelagodu, dugoročno jača kapacitete suočavanja sa stresnim i traumatičnim iskustvima. Autori istraživanja temeljem ovog rezultata zaključuju kako umjereni broj nepovoljnih životnih događaja doprinosi povećanju prilagodljivosti.
Oni koji su tijekom života izloženi u umjerenoj razini poteškoćama (npr. nezadovoljstvo na poslu) bolje funkcioniraju, imaju učinkovitije mehanizme nošenja sa stresom i zadovoljniji su svojim životom u odnosu na one koji nisu iskusili nedaće.
Ljudi koji su iskusili veće životne poteškoće (npr. gubitak posla ili bliske osobe), razvijaju mehanizme uspješnijeg suočavanja s budućim životnim problemima. Naime, osoba se može osvrnuti na prošla životna iskustva i sagledati sve probleme i poteškoće s kojima se uspješno suočila i koje je preživjela.
To posljedično vodi osjećaju ponosa i samoefikasnosti te smanjuje doživljaj negativnih emocija. Iako se ovo istraživanje temeljilo na ispitivanju utjecaja većih životnih nedaća i trauma na mentalno zdravlje i osjećaj dobrobiti pojedinca, autori pretpostavljaju da i druga, manje neugodna iskustva doprinose budućoj otpornosti i povećavaju životnost.
Što je dobro u negativnim životnim događajima?
Spoznaja da ljudi ne moraju biti trajno obilježeni negativnim životnih iskustvima, štoviše, ona mogu biti dugoročno povoljna za njihovo mentalno zdravlje, može pomoći pri planiranju psihoterapijskih postupaka kojima je cilj osnažiti osobu da se suoči s neugodnim životnim situacijama.
Svi oni koji pružaju podršku bliskoj osobi koja je preživjela traumu, gubitak ili drugu životnu nedaću, mogu biti ohrabreni saznanjem da iako je nemoguće ukloniti nečiju patnju i bol – iskustvo životnih poteškoća može biti korisno za mentalno zdravlje pojedinca.
Ako se promjena prihvati kao normalni dio života, a neizvjesnost i bol kao njezine temeljne sastavnice, životne poteškoće i patnja koja ju slijedi, mogu se gledati kao izazov u kojoj osoba ima priliku za rast i osnaživanje. Pri tome je važna socijalna podrška okoline.
Dakle, ako se uspješno starenje odražava u snazi i životnoj mudrosti, zaključno se može reći da u umjerenim dozama – ono što nas ne ubije, uistinu nas ojača!
Maja Sedmak
