Kad ti se pojavi tuga, budi tužan do kraja. Ne pokušavaj pobjeći od toga – dopusti to, surađuj s njom. Pusti je da se otopi u tebi i ti se otopi u njoj. Postani jedno s njom. Budi stvarno tužan: bez otpora, bez sukoba, bez borbe.
Kad ti se pojavi sreća, budi sretan: pleši, budi oduševljen. Kada dođe sreća, ne pokušavaj se za nju grčevito držati. Nemoj reći da treba ostati uvijek i zauvijek – na taj način ćeš je propustiti.
Kada ti dođe tuga, ne govori: ‘Ne dolazi k meni’ ili: ‘Ako si već tu, molim te idi što prije.’ Na taj način ćeš je propustiti.
Tuga daje dubinu. Sreća daje visinu. Tuga daje korijene. Sreća daje grane. Sreća je kao drvo koje ide u nebo, a tuga je kao korijenje koje silazi u utrobu zemlje.
I jedno i drugo je potrebno, a što se drvo više diže, istovremeno ide dublje. Što je drvo veće, veće će mu biti i korijenje. Zapravo, uvijek je u proporciji. To je njegova ravnoteža.
Osho
