Kao mjesečar u polusnu, hodam između svjetova.
Izgubio sam kompas i ne znam kojim putem dalje krenuti.
Nema više luke u koju moj brod može sigurno uploviti.
Na leđima nosim težak ruksak svojih strahova, neostvarenih želja i planova.
Jednom nogom stojim u živom blatu, a sa drugom na čvrstom tlu.
Sve više gubim ravnotežu i kontrolu.
Ako potpuno skliznem, više se neću moći vratiti i krenuti dalje.
Dio po dio, praznim svoj ruksak i postajem sve lakši i slobodniji.
U daljini, na horizontu, vidim malu točku Svjetla, ali dovoljno jasnu da je moje oči mogu razabrati.
Poput leptira širim svoje ruke i spremam se za novi let ususret Novome Jutru.
Milan Troskot, Živi Trenutak
