Diljem svijeta, kaos i nasilje su uzrokovali raseljavanje gotovo 60 milijuna ljudi. Živeći u teškim uvjetima u siromašnim ili ratom zahvaćenim zemljama, mnogi su primorani riskirati svoje živote kako bi se spasili. Trenutna migracijska kriza kojoj svjedočimo već sada ima zastrašujuće ozbiljne posljedice i čini se kao da nema izlaza. No, jedan je čovjek došao na ideju o stvaranju države za sve izbjeglice, kao mjestu gdje bi mogli živjeti i raditi, a koju čak ni stručnjaci za migracije nisu automatski odbacili.
Ne radi se ni o političaru, niti znanstveniku, Jason Buzi čak ni ne djeluje pri nekoj nevladinoj organizaciji, on je poslovni čovjek koji se bavi nekretninama i kako sam kaže, uopće nije važno tko je on, jedino je važno da se u realizaciju projekta kojeg je već započeo uključi što više ljudi koji mogu potaknuti promjene koje će dugoročno riješiti probleme svih izbjeglica.
Mnogi će odmah pomisliti da se radi o utopiji, no činjenica je da ideja nije odbojna stručnjacima za migracije, odnosno, čak i oni koji ne vjeruju u ovaj projekt smatraju da se rješavanju problema izbjeglica zaista treba pristupiti na drugi način. Izbjeglice dolaze iz 93 zemlje diljem svijeta, a polovicu od 60 milijuna raseljenih čine djeca. Čak 9 od 10 ljudi će se naseliti u zemljama u razvoju, najmanje stabilnim mjestima gdje bi im se moglo pomoći. Većina njih se neće moći zaposliti, živjet će doslovno u siromaštvu, neće moći ostvariti državljanstvo te neće moći dobiti legalan posao ili pravo na školovanje.
Dok će raseljene osobe živjeti bez osnovnih uvjeta za život i bez ikakvih ljudskih prava, istovremeno se na rješavanje njihovih problema dnevno potroši više od 27 milijuna dolara i unatoč plemenitim ciljevima brojnih nevladinih organizacija koje pomažu, sva je ta pomoć samo trenutna. Oni koji prežive bijeg primaju samo trenutnu pomoć u vidu smještaja, hrane i vode, no time se zapravo ništa ne rješava.
Buzi je do sada oformio internetsku stranicu koja služi za prezentaciju i širenje njegove ideje, a za sada sve financira sam. Njegov krajnji cilj je kupovina velike količine zemlje gdje bi se smjestila nacija izbjeglica, za što će biti potrebni deseci milijardi dolara, što je svota koja je njemu osobno nedostižna. Stoga se nada da će ovu ideju prepoznati i podržati mnoge poznate osobe, kao dobrotvori i promotori, ali i vlade država svijeta. Također, u obzir dolazi i uzimanje zemljišta u zakup ili suživot s malim populacijama u zamjenu za novac. Cijeli projekt nije još detaljno razrađen i na njemu treba raditi, ali je izvodljiv, primjerice uz investitore koji bi osigurali radna mjesta, a pitanja socijalne skrbi i političke infrastrukture bi bila riješena naknadno. Kada bi se sve zemlje svijeta uključile aktivno u ovaj projekt, jasno je da bi se našlo rješenje za svaki problem koji može imati jedna zemlja u svom nastajanju.
Naravno, pitanje je bi li izbjeglice uopće željele živjeti u takvoj državi, no svakako bi to mogla biti dobra opcija gdje bi mogli živjeti sigurno, gdje bi im mogao biti osiguran posao, školovanje i sve ostale mogućnosti potrebne za normalan život. U tom smislu, neminovno se nameće pitanje – je li stvaranje Zemlje izbjeglica nešto što će nastati zbog poštivanja izbjeglica kao ljudskih bića i rješavanja njihovih problema ili je to način da se druge države riješe problema izbjeglica, odnosno, zašto je lakše stvoriti novu državu nego financirati poboljšanje njihovih života tamo gdje su sada?
Jasno je da ova ideja u globalu otvara brojna pitanja i dileme, i iako je neki odbacuju kao utopističku ili naivnu, svi se slažu u jednom – trenutačni način rješavanja problema izbjeglica nije učinkovit što su i pokazale silne tragedije. Nešto se mora promijeniti, jer svako ljudsko biće ima pravo na dostojanstven život, baš kao što to navodi Opća deklaracija o pravima čovjeka, ista ona koja navodi i da ljudi jedni s drugima trebaju postupati u duhu bratstva. Ne bi se moglo reći da su se mnoge države u svijetlu ove krize ponijele baš bratski, pa možda baš zato ova ideja i nije loša opcija. U svakom slučaju, ljudi i vlade diljem svijeta trebaju preispitati svoja razmišljanja i postupke, svi mi imamo jednaka prava na život, samo to prečesto zaboravljamo.
Piše: Irena Dujmušić za Os Uma
