“Nemaš li, Bože, dovoljno tame za mene, ne prosipaj najcrnje noći ni ostalima, oni možda sretno ljube, svakako sretnije negoli ja onomad kad sam dignula ruku na najvoljenijeg. Ali, uvjeri li te Smrt da će za susret sa mnom obući svoje najraskošnije halje, iz najpaklenskije vatre ću se cinično smijati tim “sretnicima”, jer oni nikad ne će spoznati što je to svečanost strasti na prekogrobnom žrtveniku ljubavi…”
Tako nekako, literarno se uživljavajući, mogla bi glasiti robijaška, gluhoponoćna molitva žene koja svog najmilijeg nožem ubija u kupaonici, uz slabu pomoć svog novog ljubavnika koji nesretniku nije uspio ni noge pridržavati…
U prošlom članku smo pretpostavili da je ona bila dovoljno razgnjevljena i afektirana da, iz osvete što on ima drugu, što je zanemaruje, tuče ili uslijed bilo kojeg drugog razloga koji ju je naveo na taj krajnje neracionalan čin, ostvari krvavu urotu hičkokovskog tipa.
Sad ćemo se pozabaviti drugom varijantom. Onom u kojoj je ona to učinila hladno, unaprijed smišljeno, ni najmanjom žilicom svoga tijela se ne uzbuđujući zbog mora krvi u kupaonici. Ali, koji vražji ratio bi je tada naveo na tu okrutnost? Je li ona bila žrtva neke vrsti demonskog obožavanja svoga voljenog, pa je, ne mogavši se uspeti na pijedestal uzvišene ljubavi na kojoj je on već stajao, obožavajući ga i mrzeći istodobno, izvršila taj čin, s dubokim uvjerenjem da ne ubija već posvećuje? Je li to bila projekcija njene pomaknute svijesti u nešto savršenije negoli je bila ljubav toga sveca, pa s tog osjetilnog nivoa ni ubojstvo nije doživjela kao ubojstvo već kao dokaz najveličanstvenijeg davanja?
Možda previše teoretiziram, ali, saznate li u medijima za neko nerazjašnjeno ubojstvo kad ljubavnik ljubavnicu, zaručnik zaručnicu, muž ženu ili obratno, lišavaju života, razmislite malo i o ovome.
Uostalom, sjetite se samo da je legendarni John Lenon nastradao od ruke svog najvećeg obožavatelja.
Ili pogledajte film Amadeus, pa ćete u djelomično fikcionalnom odnosu skladatelja Salierija i genijalnog Mozarta otkriti neke zloćudne interakcije koje sam gore naveo.
Velika, duboka, prekomjerna strast, krajnja ostrašćenost, ili, kao što je jednooki guru dahnuo dok ovo pišem – maksimalna strast (u neke blesave marketinške svrhe izrečenoj sintagmi), izrazi su koje ne volim ni čuti, a kamoli biti u doticaju s njima.
Možda tek prigušena strast, ali čak ni to…
Čovjek budućnosti, podižući razinu svijesti, biti će u sve većoj mogućnosti kontrolirati svoj osjetilni život, pa i samu strast.
Da strastima, ali da i oplemenjivanju naše sredine kako bi neracionalnih strasti, tamnih nagona i krvavih ubojstava u kupaonicama bilo što manje ili ih uopće ne bi ni bilo.
Jer, gospodo, ni Hitchcock svojom najgenijalnijom imaginativnom, filmskom idejom ni približno nije mogao naslutiti kakva sve vulkanska hičkokovština će iz njegova groba kuljati van.
Okreće li se on u grobu zbog toga barem približno onako kako se naši želuci okreću nad današnjim sve brutalnijim dokazima strasti?
[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2012/10/Zlatko-Tomić1.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]
