Beznađe Ljubavi

 

Kad bih mog’o dahom oživit te vjeđe

smrt ti ne bi ništa, rasplinuta,

vidjela bi ono što si živeć’ rjeđe:

smjerno moje srce pokraj tvojih skuta;

 

a lice je tvoje na kamenu mirno

i ne čuješ riječi molbe, pokajanja,

sve su one manje u tom ehu silnom,

a sve veća moja beznadnost trajanja.

 

Ne želim svjedoke svojega opijela,

nek’ pupoljak ruže samo kraj nas diše;

ojađena duša cijelu noć je bdjela

nad imenom tvojim što na križu piše.

 

Tajanstvo te smrti kad bih ikad znao

i oprosti grijeha da li će me stići,

tad nad tvojim grobom ja bih opet stao

i smrt gled’o likom što joj silno sliči.

 

[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2012/10/Zlatko-Tomić1.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.